Datum objave: 10. lipnja, 2020.
Bio jednom jedan car… Koliko god se svi trudimo živjeti poučne narodne bajke, katkad nam to ne ide od ruke. Preživljavati u Rusiji u doba korone čisti je ludizam, posebice ako je riječ o Moskvi, Sočiju, Kalinjingradu, ili o raznim drugim provincijama koje ta velika država ima. Ludizam namjerno spominjem, jer je neočekivano unio pomutnju u učeničkim redovima prilikom pisanja ispita iz hrvatskoga jezika na državnoj maturi?! Baš teška riječ, čak i za izgovoriti! Moja se malenkost zatekla u glavnom ruskom gradu u vrijeme najveće epidemije, a restrikcije povezane s nemirom još uvijek su u zraku. Maske i rukavice postale su nam svakodnevna oprema, jer su obvezne, a bez njih je nemoguće ući u metro, ili u trgovine, ljekarne, samoposluge... Tek su se jučer počele otvarati pečenjarnice s nogu, a restorani i barovi još uvijek su zatvoreni.
Doručak u vrećici
Državna granica zapečaćena je teškim crvenim štambiljem sa zvijezdom u sredini, a iz države mogu samo strani državljani, dok će domaći pričekati do sredine srpnja. Propali su mnogi mali obrti, frizerski saloni, trgovinice… Propali su i mnogi ljudi, bez novca i sa smanjenim plaćama, iako će majčica Rusija uvijek govoriti da je pomogla svima. Dok je kretanje Moskvom bilo ograničeno na područje u blizini stanovanja i uz elektronsku propusnicu (najčešće povezanu s gradskom transportnom karticom Trojka), sada se ipak može i u parkove te na vožnju biciklom. Još donedavno ta su mjesta osvjetljavale rotirke policijskih automobila, pa i tijela korpulentnih stražara koji su previše ozbiljno shvatili svoje ovlasti i bar se malo veselili svojem nekom brutalnijem i drugom ja. Ne mogu niti pomisliti kakve su "torture" doživljavali hrvatski građani u doba pandemije u domovini, ali mogu pomisliti kako bi meni bilo. I nakon svih tih zala koje na svakog čovjeka ostavljaju trag, ćeifnulo mi se nekamo otputovati. Izbor je pao na sjever i Sankt Peterburg. Naime, to je bio jedini grad u koji se zrakoplovom moglo bez ikakvih problema, a nakon dolaska nije bila potrebna 14-dnevna karantena na putnikov trošak, kao npr. u Sočiju. Nisam mnogo dvojio, odmah sam kupio avionsku kartu koju sam platio 80 kuna, a uključivala je samo jednu torbu ručne prtljage u zrakoplovu kompanije Pobeda. Nakon mnogo vremena (dva mjeseca i kusur), opet sam letio, ali s maskom na licu i jednokratnim znojnim rukavicama. Poslovni salon u moskovskoj zračnoj luci Vnukovo - bio je prava Sodoma i Gomora. Sve što sam pogledao, pretvorilo se u neukusno i izuzetno teško jestivo. Naravno da na fenomenu koronavirusa svi zarađuju, od hotela od aviokompanija i aerodroma. Moj lenjingradski hotel bio je Courtyard by Marriott Center West Pushkin. Iako pripada boljim hotelima s prosječnom cijenom noćenja od oko 60 eura, kvaliteta se baš i nije osjetila. Doručak uključen u cijenu dostavljen je u sobu u dvije papirnate vrećice, jer su restorani u hotelima zatvoreni. Prilikom čekiranja, odmah sam izabrao što želim za doručak tako da tu nije bilo nekih velikih iznenađenja. Naravno da i tu hoteli uštede, jer gost može pojesti i popiti onoliko koliko mu donesu.
Sivi sokol
Kad je riječ o švedskom stolu, to je već druga priča. Ta sjetimo se doručaka na moru, i koliko puta smo išli po drugi tanjur i bez ikakvih problema u Slavoniju stigli s nekoliko kilograma viška… Razumijem da su svi oštećeni ovom krizom, ali ne razumijem zašto bi se ti veliki gubici trebali lomiti na leđima putnika? Sankt Peterburg, Lenjingrad, Petrograd, ili Piter je čaroban. Taj Pariz istoka i Venecija sjevera me uvijek razveseli svojom jednostavnošću i ljepotom. Tu su ljudi opušteniji od Moskovljana, a u ovom teškom vremenu većina njih i ne nosi maske, možda im samo vise ispod brade, pa ako vide neku službenu osobu samo je podignu, ali čemu komplicirati. Tri dana brzo prođu, a za povratak u Moskvu izabrao sam ruski brzi vlak Sapsan (u prijevodu - sivi sokol), koji razdaljinu od 650 kilometara prijeđe za nešto manje četiri sata. Vlak je proizveo njemački Siemens, vozi 250 km/h, a uskoro bi se ta brzina mogla povisiti za 80 kilometara više. Jednosmjerna karta u ekonomskom razredu stoji oko tristo kuna, a u poslovnom - osamsto. Biznis klasa daje prednost besplatnog poslovnog salona u Piteru (tri sata prije polaska vlaka) te ručak u vlaku, gotovo sve isto kao u zrakoplovu.Budući da vlakovi iz Pitera do Moskve voze iz centralnih kolodvora, može se reći da se vlakom između ta dva grada stiže brže nego zrakoplovom, jer na aerodrom ipak moramo doći dva sata ranije, plus transport. Trenutačno živjeti u Rusiji zatvorenih granica isto je kao i živjeti u čardaku ni na nebu ni na zemlji. Ali, što ću vam pričati kad sve znate o tom ludizmu. I tako su živjeli sretno do kraja života!