Puno prašine u zraku govorilo mi je da sam u Kairu! U jutarnjim teškim satima na aerodromu sam čekao Uber kako bi me odvezao do hotela, kojem sam najavio svoj rani dolazak. Već nakon slijetanja kupio sam egipatsku turističku SIM karticu od 10 GB za 15 eura, ali i bocu ruske votke za poklon.Pedantni su Egipćani odmah upisali tu jednu bocu i u moju putovnicu jer sam upravo ušao u muslimansku državu, u kojoj se prodaja alkohola strogo kontrolira i u isprave evidentira, gdje je dopušteno kupiti - četiri boce godišnje. Nisam pitao koliko je meni kao strancu dopušteno kupiti, ali sam stekao dojam da su ti u Egiptu, ako imaš gotovine - vrata svega otvorena!I dok sam čekao taj nesretni taksi, razmišljao sam o tome da sam upravo ušao u najmnogoljudniju arapsku zemlju na svijetu, u kojoj živi više od 83 milijuna ljudi i u kojoj prosječno padne samo 2,5 kubnih centimetra kiše. Iako sam očekivao vrelinu i znoj na čelu, bilo je nevjerojatno hladno. Već tada sam znao da ću morati i u kupnju, jer mi je dobar dio garderobe činila ljetna kolekcija, koja u Kairu početkom veljače baš i nije od pomoći! Taksi još nije stigao i to me činilo pomalo nervoznim, jer sam se trebao dobro naspavati i biti spreman za poslijepodnevno razgledanje piramida i velike sfinge u Gizi s glavom muškarca bez nosa koja gleda prema izlazećem suncu. Zapravo, njezino lice pripada bogu Sunca, ili faraonu Kefrenu, iako neki egiptolozi tvrde da je glava sfinge bila glava boga Anubisa, boga mrtvih i nekropola. S takvim fantastičnim primislima uskoro sam utonuo u svoj prvi egipatski san.Piramide i hijeroglifi bili su izuzetno zanimljivi, iako sam promašio dan za njihovo proučavanje. Izabrao sam vikend, kada svi Egipćani pohrle u Gizu, a gospodari nervoznih deva i konja najviše zarađuju. Naravno, ako si stranac, od tebe uvijek očekuju više, dosađuju s ponudom jeftinih suvenira raznih boja i oblika, ali samo se zahvalite i nastavite svojim prašnim putem. Ipak, vidjeti piramide, čiji je oblik inspiriran širenjem sunčanih zraka, bio je velik užitak. Faraona nisam vidio, iako se mi učinila zanimljivom priča kako je faraon Pepi II., koji je vladao 94 godine, svoje robove oblagao medom kako bi od sebe otjerao muhe. Nisam vidio ni muhe, ali sam vidio mumificirane ljude i ibise te doznao kako su se u starom Egiptu šminkali i muškarci i žene, jer su vjerovali da šminka iscjeljuje. Fascinirao me Kairo na rijeci Nil, njegov ubrzani puls, nervoza u zraku, odlična hrana i simpatični ljudi.Ne volim turističke resorte, zato nisam otišao u Sharm El Sheikh ili Hurgadu na Crvenom moru, koji su najveći egipatski turistički biseri. Za Kairo su mi bila dovoljna tri dana i već sam spakirao kofere i jurio na željeznički kolodvor Ramses, s kojeg se otpravljaju vlakovi u tri sata udaljenu Aleksandriju, u kojoj je bila najveća knjižnica staroga vijeka. Mislim da je to najužurbaniji željeznički kolodvor na svijetu. Gužve su bile svagdje i naravno da sam (unatoč ranijem dolasku) zakasnio kupiti kartu za vlak, jer sam nakon sigurnosne provjere shvatio da mi je ostalo još pet minuta za ukrcavanje, uz sve te kokoši i velike vreće oko mene iz kojih su virili razni živežni artefakti. Šokiran od kadrova, uletio sam u vlak spreman platiti popratnu kaznu za vožnju bez karte.Željeznički je prijevoz u Egiptu za naše pojmove izuzetno jeftin. Tako trosatno putovanje u prvom razredu brzog vlaka od Kaira do Aleksandrije stoji samo 150 egipatskih funti, nešto manje od deset eura. U vlaku mi je kondukter na dlan napisao iznos od 130 funti bez karte. Čemu platiti službenu cijenu kada je ovako povoljnije, a zadovoljne su obje strane.Aleksandrija mi se učinila malo smirenijom od Kaira. Taj mediteranski temperament ipak daje nešto, a već me na kolodvoru dočekao prijatelj Muhamed te odvezao do sjajnog Radisson Blu Alexandria Hotela, iz kojeg je teško izići nezadovoljan. Egipat osvježi život, učini ga raznobojnijim i kada se vratite kući, shvatite kako ste zapravo bogatiji za još jedno nezaboravno iskustvo. Ili možda dva.