Jadna Niagara! Baš je tako jednom davno uzdahnula te izlanula Eleanora Roosevelt, nekadašnja američka prva dama, a kada je vidjela spektakularne vodopade Iguazu u Argentini i Brazilu, koji se sada nalaze na listi UNESCO-a.I sam sam se htio uvjeriti u njihovu ljepotu pa sam se razveselio kada sam čuo da se tamo može i autobusom. Kako sam se nalazio u paragvajskom Asuncionu, od slapova me dijelilo šest sati udobne noćne vožnje u luksuznom i klimatiziranom autobusu za duga putovanja. Cijena, prava sitnica, 250 kuna ili 260.000 gvarana. Iako mrzim putovanja autobusom, riječ luksuz nikako nisam uspio povezati s tim prijevoznim sredstvom, valjda zbog autobusnih trauma iz djetinjstva.Daleka putovanja u Hrvatskoj uglavnom se obavljaju rabljenim autobusima koji nemaju ni "l" od luksuza, a najveći je paradoks da putnici ne smiju koristiti toalet jer ga vozač zaključa, a kako ga kasnije ne bi morao čistiti. Naravno, pokušavam razumjeti vozača, ali više razumijem putnike! Filozofiju na stranu, ozbiljno sam pristupio organizaciji putovanju te kupio šest luksuznih sendviča, voće, grickalice i vodu. Tako mi je majka nekoć spremala torbu kada nas je u osmom razredu tadašnje OŠ Moša Pijade u Đurđenovcu na nezaboravne ekskurzije vodila drugarica Bandić, nastavnica prirode i društva. Osim voća, bile su tu i kusur-žvake Čunga-Lunga, PEZ bomboni, Fructalov sok od naranče, a često i ukusni voćni jogurti koji valjda nisu bili dostupni u svim dijelovima tadašnje Juge. Već na samom polasku, za dobrodošlicu je vozač svim putnicima uručio paketić iznenađenja sa sokom i keksima, ručnik i deku. Nije puno, ali za sreću – dovoljno. Sjedište je bilo ‘‘za poželjeti‘‘, mekano kao duša i komotno se moglo koristiti kao krevet za dvoje ili možda troje, ako volite akrobacije. Između vas i suputnika mogli ste navući zavjesu i svaki je putnik imao svoj veliki osobni prostor! Već sam prvih nekoliko kilometara proveo u žvakanju sendviča jer sam naglo ogladnio, baš kao što sam i očekivao jer ako nekoga znam najbolje – onda je to samoga sebe.A onda sam zaspao snom pravednika i probudio se na paragvajsko-brazilskoj granici s velikim jarbolom na kojemu je lebdjela zastava i koji samo slijepac ne bi mogao uočiti. Putovnice molim, nova su se dva pečata ozarila u mojoj zagrijanoj putovnici. Vize nam nisu potrebne jer ih u Južnoj Americi za hrvatske državljane traže samo Kuba, Gvajana i Surinam (može se ishoditi online). Da su mi potrebne skupe vize kao državljanima drugih zemalja, ne bih se ja tako olako šepurio tim teritorijima! Delux nas je autobus ostavio na međunarodnom autobusnom kolodvoru Foz de Iguacu, a onda sam se gradskim autobusom za jedan dolar vozikao do vodopada na brazilskoj strani. ‘‘Smastio‘‘ sam još jedan sendvič kako me ne bi uhvatila slabost od ljepote!Kako sam kartu kupio preko interneta (120 kuna), nisam morao čekati u beskonačnom redu te sam uskočio u prvi autobus koji je prvu grupu turista odvezao duboko u Nacionalni park Iguazu, koji je ime dobio iz jezika naroda Guarani od riječi y i uasu, koji u doslovnom prijevodu označavaju veliku vodu. Legenda kaže da su nastali iz gnjeva boga nakon što ga je napustila lijepa djevojka Naipi kako bi u kanuu pobjegla sa svojim ljubavnikom Terabom. Bog je rascijepio rijeku Igauzu, a ljubavnici su osuđeni na vječni pad. Prije odlaska u nepoznate krajeve, uvijek se dobro informirajte! Već sam od prvog pogleda na neke slapove, od ukupno 275, pao na tjeme! U pravu je bila Eleonora kada se šokirala fascinantnim prizorom slapova koji su se nizali jedan na drugi. Čarolija je trajala i trajala i doista sam, bez lažne skromnosti, imao osjećaj da sam u raju. Svaki kadar davao je nešto više, a svakih nekoliko minuta pojavljivala se i duga. Iako sam bio na Niagarinim slapovima i granicu između Kanade i SAD-a prešao pješice, Iguazu me puno više fascinirao!Slapovi su mi bili na dlanu, iako je cika i graja školskih ekskurzija remetila potpuni romantizam. A onda sam autobusom prešao na argentinsku stranu u Puerto Iguazu, iskeširao novih stotinjak kuna za ulaznicu i nastavio uživati u vodopadu Vragovo grlo, jednim od najspektakularnijih koji pada sa stijene duge 82 metra. Razmišljao sam o Eleonori i o raju. Zaista, ako je Iguazu raj – onda bih rado ostao. Tada sam se sjetio da me čekaju Putničke svaštarije i urednica radoholičarka, pa sam prestao maštati i uputio se u Brazil kako bih stigao na noćni autobus za Asuncion. Uživati u ljepoti - da, a onda se vratiti kući. Jer tamo nas uvijek čeka više od ljepote!