O vlakovima sve najbolje, ali samo kada su u pitanju oni strani, egzotični i romantični. Samo spominjanje Transsibirske željeznice od Moskve do Pekinga u mnogih pustolova izaziva buđenje adrenalina, ali kada se brojke i dolari stave na papir, zakrpaju se financijski prioriteti pa san o pruzi svih pruga nestane poput guske u magli. Ali, nikad nije kasno jer Transsibirskom putuju svi, od backpackera i influencera koji putuju na tuđ račun (sponzorska posla) pa do studenata, umirovljenika i ljubitelja luksuznih putovanja koji obvezno rezerviraju posebne vlakove i u njima kušaju crni kavijar iz Astrahana, objeduju srebrnim priborom i spavaju u kupeima s mekim madracima i tuševima iz kojih pljušti slatka ruska mlaka vodica…

Transsibirska željeznica je pojam, a vjerovali ili ne, svako putovanje započinje prvim korakom koji u našem slučaju može biti i šinobus na relaciji – Osijek – Beli Manastir – Pečuh! Kada je ispred vas šest dana puta i 9258 kilometara, zavrti vam se u glavi! Ali i do Moskve treba doći. Kako sam u životu proživio i preživio mnoge željezničke pravce, rado ću s vama podijeliti sve opcije koje su na raspolaganju. Možda ste baš vi sljedeći putnik tog ikonskog vlaka koji nudi nezaborav. Teoretski, na međunarodnoj željezničkoj blagajni u Osijeku mogli biste kupiti kartu do Pekinga koja bi bila izražena u švicarskim francima, a platili biste je u kunama. Praktički, to ne savjetujem iz čisto praktičnog razloga što možete proći puno jeftinije i što ćete službenici HŽ-a olakšati život. Prvo, na službenoj web-stranici Ruskih državnih željeznica (rzd.ru), bar mjesec unaprijed, treba kupiti kartu Moskva – Peking (od 3-4 tisuće kuna za kupe 2. razreda). Nije teško i sve piše na engleskom. Kada to učinite, u Zagrebu ishodite vize za Rusiju, Mongoliju i Kinu (ukupno oko tisuću kuna za hrvatske državljane). U Osijeku kupite karte Osijek – Beli Manastir – Pečuh – Budimpešta – Zahony (granica s Ukrajinom) i sve to za tristotinjak kuna. U gradiću Zahony kupite kartu do ukrajinskog Čopa (tridesetak kuna), a tamo do Lavova i Moskve (tisuću kuna). Ako želite preskočiti željeznicu do Moskve, niskobudžetni Wizzair leti svakodnevno dvaput iz Budimpešte do Moskve i nekoliko puta tjedno iz Debrecina. Ako mnogo ranije kupite karte, platit ćete je samo tristotinjak kuna! Nemojte zaboraviti da se iz Pekinga trebate u Zagreb ili Beograd ili Budimpeštu vratiti zrakoplovom pa mislite i o toj karti. Ukratko, računajte da vam je ukupno za putovanje potrebno od budžetnih 7500 do 10.000 kuna ili puno više ako vam je luksuz drugo ime!

Iako volim vlakove, ove sam godine odlučio putovati tračnicama samo dio transsibirskog puta na svom putovanju iz Moskve do mongolskog glavnog grada Ulan Batora. Sibirskom aviokompanijom S7 doletio sam do Irkutska, grada uz bajkovito Bajkalsko jezero, u kojemu sam proveo nekoliko sunčanih dana o kojima ću pisati u jednima od idućih Putničkih svaštarija. Zatim, vlakom sam se šest sati truckao do grada Ulan Udea kako bih vidio spomenik s najvećom Lenjinovom glavom na svijetu. Već sutradan vozio sam se u kineskom kupeu prema Mongoliji. Transsibirskom prometuju vlakovi s kineskim vagonima ili pak ruskim. Naravno da su čistiji i udobniji oni ruski, ali mi nije pao grah! Moj slučajni suputnik bio je Rus iz Ufe, mladić koji zajedno s djevojkom u Kini predaje engleski?! Blago Kinezima kad ih Rusi uče engleski!

I kako to već biva, a kako i sam govorim ruski, dogodilo se upoznavanje i razgovor o dalekom putu i teškom životu. Iako je naš kupe bio predviđen za četiri osobe, imali smo sreću da se više nitko nije uselio. Kako bismo taj teški život malo umekšali i skratili put, opet se dogodio bajkovit prizor: stoliću, prostri se! Kada u Rusiji putuješ vlakom, obvezno moraš ponijeti hranu, konjak ili votku jer je hrana u restoranu preskupa. Tu istu hranu i piće podijeliš sa suputnicima u kupeu. Tako je to oduvijek, čudnih li vremena, čudnih li lijepih običaja. Ako hrane i pića nestane, sve se može kupiti na usputnim stanicama na kojima vlak zna stajati i pedesetak minuta. Na našem malom stoliću Transsibirske željeznice našli su se piletina, kobasica, kuhana jaja, svježi krastavci, crveni luk, češnjak, korejska ljuta salata od mrkve, ruski kruh po receptu iz SSSR-a, dvije boce votke, pivo i konjak. Kao hedonist nisam mogao odoljeti krasoti plandovanja u vlaku pa je gozba potrajala do dugo u noć. Jedini je problem bio što sam već ujutro u 6 trebao iskoračiti iz vlaka jer je točno tada lokomotiva tužnom sirenom objavila da stižemo u Ulan Bator. Pozdravio sam se s Vječeslavom i na kolodvoru osjetio prohladni zrak obližnjih brda. Vlak će još dva dana putovati do Pekinga, a ja već uživam u Mongoliji. Pričekajte sljedeću srijedu i vodim vas u čarobni grad koji se u prijevodu na naški čita Crveni heroj!