Datum objave: 6. ožujka, 2019.
Ruski su vlakovi neiscrpna tema, nevjerojatan misterij i velika čežnja
zaljubljenika u željeznicu. Sve je više takvih entuzijasta iz naših krajeva koji
strastveno planiraju svoje putovanje u Rusiju, a upravo najljepše dane svojeg
godišnjeg odmora žele provesti na tračnicama koje život znače. A upravo je
željeznica u Rusiji sve! Ona spaja golema prostranstva od Vladivostoka pa sve do
Pariza ili možda iz Pekinga preko Mongolije. Njom putuju poslovni ljudi, vojnici
i mornari, bakice i djedovi, ljubavnice i ljubavnici, pa i pitomiji kućni
ljubimci bez rogova. I ono što je najvažnije – vlakovi su točni, jeftini i
sigurni, uredni i udobni. Naime, koliko platiš, tako se i voziš. To u ruskom
slučaju razumijem, a kada su Hrvatske željeznice u pitanju, zadovoljavamo se
frazom - daj šta daš! Sretni smo što uopće i imamo muzejske vlakove, pa i
dugoročno putovanje iz Osijeka do Zagreba možemo shvatiti kao herojski pothvat.
Zapravo, pokatkad mi se čini da bi HŽ trebao nama plaćati jer trpimo sve njihove
tlapnje i putovanja u potrazi za izgubljenim vremenom. Zato ovo nije tekst o
njima.
Babuške uz prugu
Postoje kod Rusa luksuzni i
nakićeni vagoni za oligarhe, njihove prijatelje, parlamentarce i sve one dubljeg
džepa. Mnogi oligarsi vole patetiku, kičeraj i titranje. Sve to imaju u
najskupljem razredu! Postoje i oni kolektivni vagoni u kojima bez ikakve intime
kao u golubinjaku spava više od šezdeset živih putnika. Tu se raspleću mnogi
mirisi i boje, pa do izražaja dolazi puna sinestezija. U takvim vagonima dišu
sva osjetila, a upravo oni pričaju najsimpatičnije priče dalekih ruskih
željezničkih putovanja. Hoćeš-nećeš, kada s nekim putuješ pet dana i noći npr.
prema Dalekom istoku, postaneš dio velike obitelji svih rasa i boja. I tada s
tom obitelji dijeliš baš sve što od hrane i pića imaš, a ako nemaš, u svakom
boljem vlaku postoji i vagon-restoran s finom hranom, čipsom i pivom. Ako u
vlaku prodaju votku (u većini je nema), ona zna biti izuzetno skupa, pa je puno
bolje rezerve ponijeti sa sobom. Litra dobre votke u Rusiji se može kupiti za
40-ak kuna, a ako putnik ne ponese dostatne količine tog tradicionalnog napitka
– babuške uz prugu na gotovo svakoj stanici ga prodaju. Sve što u Rusiji
tražite, to i nađete – kada dobro platite! Baš kao i kod nas. Uglavnom, što sam
vam ono želio kazati osim da sam stigao „putničkom klasom“ do željezničkog
kolodvora u Volgogradu na jugu Rusije? Aha, sjetio sam se, nakon razgledanja
socrealističkih spomenika i Lenjina (da nema spomenika Lenjina – većina
provincijskih ruskih gradova bi bila bez znamenitosti, nap.a.), preko interneta
sam kupio kartu za vlak do Astrahana, grada crnog kavijara u blizini slanog
Kaspijskog jezera. Riječ je o 12 sati noćnog putovanja s cijenom karte od
stotinjak kuna za gornji krevet u kupeu s četiri uniseks-ležaja. Ta nije malo!
Iz iskustva znam da se za tu pustolovinu trebalo dobro pripremiti i ruksak
napuniti hranom jer su ruske noći duge i hladne za razliku od ruske duše, koja
je slavenski topla i meka?! U kupeu se zna dogoditi takvo društvo koje treba
počastiti – pa nisam proždrljiv da sam večeram! Kupih pečeno pile, pola
narezanog „stoličnog“ crnog kruha („stolica“ na ruskom znači glavni grad), malo
češnjaka, dvadeset deka čokoladnih bombona „Romaška“ kakve sam nekoć jeo dok sam
živio u ukrajinskom Lavovu i pola litre nešto skuplje votke Beluga za aperitiv i
digestiv. Vagoni vlaka Volgograd - Astrahan – Grozni (Čečenija) bili su prilično
stari i pomislio sam da ruske željeznice stari vozni park šalju daleko od
Moskve…
Prilagodite se
A u mojem kupeu – prava družba Pere
Kvržice. Umirovljenik Kostja, vojnik Aljoša i djevojka Daša koja je na početku
putovanja plakala zbog, kako sam doznao nakon nekoliko čašica votke, ljubavnih
muka s momkom koji ju je prevario s uskogrudnom konobaricom. Fraza „stoliću –
prostri se“ postala je istinita. Malo smo se ugostili, popričali i oko ponoći
pozaspali. Bilo je skromno, malo slanine, konzerva ribe, nešto čokolade, još
jedna boca ljutog pića. Sve namirnice su planule, nije bilo teško preživjeti ni
uz češnjak. Čemu glumiti finoću, ta nisam bio na mondenom balu u Varaždinu.
Putniku je važno prilagoditi se svakoj situaciji, inače bolje da ne putuje.
Već ujutro, zbog crnog čaja ili nečeg trećeg, pogled na grad Astrahan
postajao je sve bliži i jasniji, a boje šarenije.
Kada putujete ruskim ili
bilo kojim drugim željeznicama bivšeg SSSR-a, nikada ne odbijajte društvo i
gostoprimstvo. Svi ti obični ljudi vole strance, pa ni vi ne budite cicija i
počastite ih. O druženju s vama pričat će još godinama jer mnogi azijski ljudi u
životu nemaju priliku općiti sa strancima?!
I ako me pitate za Dašu, nije mi
mahala s prozora vagona jer su prozori na ruskim vagonima zaključani, nego se
samo nasmijala. A dok se vlak gubio u daljini, miris bijelog luka još je dugo
ostao postojan. A uspomene vječne!