Niskobudžetne kompanije vječna su tema za filozofiranje. Nekako se teško natjeram na njihove letove i popratne usluge, ali kada baš nema drugih opcija, čovjek uzme što se nudi. Njihova glavna prednost je jeftinoća, ali samo ako aviokartu kupite u nekoj akciji. Inače, često se događa da su nekad i skuplji od tradicionalnih avioprijevoznika poput Croatia Airlinesa, KLM-a ili Lufthanse. Prilikom planiranja putovanja pregledajte sve opcije za kupnju karte, a pokatkad provjerite i odredišnu zračnu luku, točnije doznajte koje sve kompanije tamo lete, pa cijene provjerite i na njihovim internetskim stranicama.

Ako konačni izbor padne na „low cost“ kompaniju, dobro proučite uvjete prema kojima ste kupili kartu. To se posebice odnosi na gabarite prtljage, ali i na mogućnost otkaza putovanja, ili mogući povrat novca u obliku gotovine, ili poklon-vaučera. Ne dopustite im iznenađenja na ukrcavanju, ili da vas ulove u mutnom!


Kada ulazim u zrakoplov takve kompanije (Wizz Air, EasyJet…), uglavnom znam što me čeka. Često pun zrakoplov, sužen izbor gastroponude, neudobna sjedišta i katkad nervozni i bahati putnici. Potukli bi se za svoje sjedalo kada ga netko drugi slučajno zauzme, nekima u ljetnim mjesecima (uz osobna olfaktivna iskustva u zraku nap.a.), ne bi škodio dezodorans u torbi, ali ti skladni mirisi događaju se i na drugim letovima te u javnom prijevozu. Dakle, letove doživljavamo i taktilno, kada smo skučeni u svom malom prostoru i okruženi s dvije brdovite Čehinje, ali i na mnogo drugih, samo nama poznatih načina.
Kako bih se pripremio na ono što me čeka, prođem neku vrstu duhovne obnove. I sami znate da nije jednako letjeti poslovnim razredom Aeroflota, ili u zadnjem redu Ryanaira. Pritom ne potcjenjujem sve prednosti te irske kompanije koja je među prvima u svijetu ljudima omogućila jeftine letove. Oni koji su letjeli poslovnom klasom Aeroflota znaju o čemu pričam, a ostali – što prije isprobajte to zadovoljstvo. Naravno, postoje ljudi kojima je keš bitniji od udobnosti. E, ti biraju Ryanair!
Mi, Slavonci, moramo se veseliti što kod izbora putovanja možemo birati između četiri zračne luke: Osijek, Zagreb, Budimpešta, ili Beograd. Osječki aerodrom ipak je pionirski i majušni s izrazito limitiranim letovima, a onaj budimpeštanski od sva četiri – daleko profesionalno najbolji. O zagrebačkom neću govoriti (isporuka prtljage 30 minuta nakon slijetanja, pa toga nema ni u Africi nap.a.), a beogradski još mnogo mora raditi na sebi! Najviše volim mađarsku carinu koja ne čeprka po prtljazi poštenih putnika i tamo ne traži dijamante i naftu, što se ne bi moglo reći za naše lucidne graničare koji su, prema mom sudu, nepotrebno strogi prema svojim državljanima. Sve govorim iz iskustva, a ono nije puka tlapnja.

Jučer sam nakon dugo vremena letio Wizzairom u Podgoricu. Ono što me fasciniralo jest pretumbavanje prtljage na aerodromu na kojem su provjeravali gotovo svaki kofer. Pa su ljudi koji komad odjeće navukli na sebe, iako je vani bilo +30. Kilogram više ili manje ipak su dopuštali, ali sve prekomjerno su naplaćivali. Limit kabinske prtljage bio je deset kilograma, plus dodatna torbica, ako ste ranije internetom kupili tu opciju. U zraku se osjetio nemir dok su ljudi provlačili kartice za dodatne kilograme…
Sve je to u toj niskobudžetnoj filozofiji proračunato. Plati, pa se klati, rekao bi narod. I to je točno. Mnogi su platili, ja nisam jer sam prtljagu prije leta izvagao. To mi je nekakva rutina prije svakog leta. I na kraju, ako ste spremni igrati prema njihovim (čitaj: low cost company) pravilima igre i unaprijed sve platiti, doplatiti i preplatiti, onda se s njima igrajte i budite spremni na još koju dodatnu doplatu, primjerice za vodu u avionu. Samo budite informirani, pozorno čitajte sitna slova, čekirajte se internetom, i na vrijeme, i sve će biti u redu i bez duhovne obnove.
I ugodan vam ljetni let!