Ne volim kad me pipaju na aerodromima! Taj banalni taktilni običaj datira još iz kamenog doba i zasigurno je učinkovit u nekim drugim situacijama, ali već smo samo u 21. stoljeću, pa zar ne mislite da bi te sigurnosne provjere trebale biti ipak malo modernije i sofisticiranije? Ta što „eksplozivno“ možemo nositi u hlačama, jaknama i ruksacima, a da već nije skenirano i evidentirano?

Mislim da će se sa mnom složiti i mnoge pripadnice ljepšeg spola koje ni krive ni dužne isto tako neugodno i „ručno“ pretresaju u kabinama mnogih zračnih luka diljem svijeta. Uobičajena je to procedura s naglaskom na sigurnost, reći će nadobudni stručnjaci koji o tim procedurama pišu eseje i udžbenike. Mnogi me kritiziraju kada velim da se nekada dobro živjelo, barem što se ljudskih sloboda tiče. Ma kakav terorizam, kakve provjere, rendgeni i slične inovacije. Slobodno smo mogli ušetati na željeznički kolodvor bez provjere prtljage i brzo kupiti kartu te otputovati kamo želimo.


Sada pazi na tekućinu, metal, predmete čudnih oblika i još štošta. Pa onda skidaj cipele, remen, nakit… Fotoreporteri moraju uključiti i „okinuti“ svoje fotoaparate, ali i prijenosna računala, pokazati objektive. Sve te silne provjere dovest će nas do potpunog ludila, iako smo svi svjesni da provjera ljudi i prtljage mora biti kako se ne bi dogodile velike tragedije jer uvijek ima ljudi koji žele razoriti svijet i pokazati se jadnima. Odmah sam se sjetio jedne priče koje sam davno pročitao u nekom našem dnevnom listu. Samo je jedna zračna luka nasigurnija na svijetu. Mnogi će pogoditi, Ben Gurion u izraelskom Tel Avivu. Prije nekoliko godina ta zračna luka doživljavala je između šezdesetak incidenata dnevno, a da nitko za njih nije znao osim odgovarajućih službi. Najzanimljiviji dio je da na tom aerodromu putnici ne izuvaju cipele i ne prolaze kroz masovne detektore, a opet se radi o najsigurnijem aerodromu. A kako je to moguće, pitat će se mnogi? Jednostavno, službenici na tom aerodromu ne traže bombe i noževe već traže loše namjere. Postavljat će vam psihološka pitanja koja izazivaju reakcije kod terorista koji su obično nervozni i ako uoče nešto sumnjivo šalju vas na novi intervju dok ne otklone svaku sumnju. Agenti izraelske kompanije El-Al nazočni su u svakoj zračnoj luci iz koje njihovi zrakoplovi polijeću prema Izrelu pa ukoliko namjeravate u Izrael, sada znate što vas čeka…


Ali, vratimo se europskom zračnom prostoru. Tko još ne zna da se danas hrvatska vrsta bori protiv Engleza za ulazak u završnicu prestižnog Svjetskog prvenstva u nogometu? Svi znaju, naravno. Državni vrh već je otputovao u Moskvu, ali i tisuće ljubiteljica i ljubitelja vrhunskog nogometa. Sigurnost je i na SP-u u nogometu stavka broj jedan! Tisuće policijaca u odorama i u civilu svakodnevno motre brojne navijačke lokacije, metro, kolodvore i aerodrome. Tisuće njih prate društvene mreže pokušavajući doznati sprema li se kakav incident. Pomaže im i tisuće kamera koje šalje signale na računala s posebnim programima za prepoznavanje lica i identiteta. Oko Spartak i Lužniki stadiona – postoje sigurnosne zone, a trgovine u blizini ne smiju prodavati alkoholna pića. Ruska policija oduvijek slovi za izuzetno strogu, a mnogi navijači koji su već poznati tijelima vlasti zbog prijašnjih nereda – nisu dobili svoj FAN ID i ne mogu na utakmice, unatoč kupljenim kartama. Takve provjere prošli su i svi hrvatski novinari i fotoreporteri. Tek kada su Rusi izvršili sigurnosnu provjeru u svojim sustavima i u suradnji s kolegama iz drugih zemalja, poslane su akreditacije. U svakom vlaku policajci redovito prolaze kroz vagone, a sve kako bi posjetitelji bili u potpunosti sigurni i u vrhunskom nogometu uživali bez straha. I ono što je najbitnije, doista se u Rusiji osjećam sigurno, a vjerujem da taj osjećaj dijele i naši navijači koji su tu bili ili su upravo pristigli na današnju utakmicu.
Ta lijepa, draga i slatka sigurnost! Sve su te mjere pregledavanja potrebne, svi se slažemo, ali ipak može li se ipak malo labavije i ljubaznije? Baš onoliko koliko treba da nam još uvijek nešto ostane i od slobodnoga života bez skeniranja, potragom za tekućinom i oštrim predmetima. Kao vječni optimist, često si postavljam jednostavno pitanje: Hoće li se do kraja ovoga stoljeća život promijeniti na bolje? Katkad mi se čini da je to retoričko pitanje. Zato putnicima malo olakšajte život i poput Izraelaca tražite loše namjere, a ne bombe i noževe u našoj prtljazi. I bez pipanja, molim!