Od svog osnutka Ujedinjeni narodi, prije njih Liga naroda, suočavaju se s brojnim kritikama o nedjelotvornosti, inertnosti pa i s konkretnim optužbama kako nisu ispunili svoju osnovnu zadaću - spriječili međunarodne sukobe.

Djelotvornost međunarodne zajednice, čitaj UN-a, na svojoj koži najbolje su osjetili Hrvati za vrijeme Domovinskog rata. UN je na područje Republike Hrvatske stigao tek nakon što se Hrvatska, goloruka, uspjela othrvati srbijanskoj i crnogorskoj agresiji. Naravno, kao i u brojnim slučajevima prije, međunarodna zajednica nije se baš previše opterećivala osnovnim činjenicama zbog kojih postoji - tko je žrtva, a tko agresor. Primarnu ulogu u hrvatskom, ali i brojnim drugim slučajevima inertnosti UN-a odigrao je interes svjetskih sila. Kada se zadovolji interes velesila, onda se možda i pronađe malo mjesta za međunarodno pravo i ulogu UN-a. Eventualno, pravovremenu reakciju međunarodne zajednice može izazvati javno mnijenje u državama tzv. zapadnog svijeta, ali i navedeno javno mnijenje prije svega je uvjetovano količinom i vrstom informacija koje javnost dobiva od tzv. mainstream medija.

Kolika je danas nemoć i nejedinstvo Ujedinjenih naroda dovoljno govori podatak da jedna teroristička organizacija danas, u 21. stoljeću, ima svoj glavni grad i teritorij koji kontrolira na kojem je proglasila svoju državu - kalifat. U prošlosti su postojali brojni oslobodilački i pobunjenički pokreti koji bi kroz revoluciju tražili, za svoj narod, slobodu, emancipaciju i priznanje u okvirima međunarodnog prava i međunarodne zajednice. Međutim, ISIL se nikako ne može poistovjetiti ni s jednim dosadašnjim oslobodilačkim pokretom ili pobunom naroda, on je antipod svemu što smo do sada upoznali i vidjeli. ISIL ne priznaje međunarodno pravo i konvencije, svakodnevno smišlja nove brutalne metode smaknuća svojih neprijatelja. Ova teroristička organizacija poručila je jasno i glasno svijetu i međunarodnoj zajednici - ili vi ili mi! Stoga je tragedija svijeta da do danas nije organizirana međunarodna koalicija, svih civiliziranih zemalja na svijetu, kako bi se iskorijenilo zlo s ovoga svijeta. Kako bi Raqqa bila ne prijestolnica kalifata, već mjesto na kojem će se suditi svim ideolozima i podupirateljima zvjerstva koje je ISIL do sada učinio u Siriji i Iraku, ali i u Libiji, Egiptu i Afganistanu.

Porazna je činjenica kako neki akteri međunarodne zajednice koriste ISIL kao sredstvo pritiska na druge države s kojima imaju suprotstavljene poglede u regionalnim i međunarodnim pitanjima. Zapravo, u toj činjenici, rivalstvu regionalnih i međunarodnih sila, možemo pronaći odgovor na pitanje zašto još uvijek postoji jedna anticivilizacijska i antihumana organizacija sa stotinama tisuća pripadnika, fanatika, i zašto još uvijek postoji netaknuta prijestolnica takve organizacije. Nažalost, svijet je počeo funkcionirati prema principu neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj. Danas u Siriji i u Iraku imamo situaciju da na jednom mjestu imamo sve najmoćnije vojske svijeta, svu silu najnaprednije ratne tehnike, ali ISIL i dalje napreduje, osvaja i terorizira. Kako? Je li itko danas postavio pitanje od čega se financira vojska od nekoliko stotina tisuća ljudi? Od prodane nafte? Pa tko kupuje tu naftu i u koje zemlje odlazi? Kako je moguće da je u Siriju i Irak ušlo više od sto tisuća stranih islamističkih boraca, tko ih je uveo?

Kada bismo saznali konkretne odgovore na navedena pitanja, a ne špekulativne, kojima danas raspolažemo, vidjeli bismo kako ISIL nije nikakav fenomen koji se rodi iz neke antimaterije u nekoj crnoj rupi u svemiru. Vidjeli bismo kako je ISIL tek vidljivi, stvarni i brutalno realistični pokazatelj stvarnog stanja današnjih međunarodnih odnosa i rivaliteta u međunarodnoj zajednici. Zato možda i opstaje toliko dugo i bori se svim silama, jer djeteta, pa bilo ono i zlo, teško se odreći, a još ga je teže ubiti!