Nikad ne mislim o budućnosti, uvijek sama dođe - reče davno veliki Albert Einstein. Ali kao da to ne vrijedi za vrijeme današnje, kada čovjek živi u neprestanom strahu što će biti sutra, što ga čeka u budućnosti. A vrijeme je svih mogućih turbulencija i stalnih nagovještaja straha za opstanak. I nije riječ tek o katastrofičarima profesionalcima, već o znanstvenicima koji u rukama imaju sve više "instrumenata" za slikanje istine o tome što čovjeka doista čeka.

Tako se vodi prava znanstvena bitka oko nafte, tog "crnog zlata" koje i život znači. Jer u svjetskoj energetici u središtu su teme - svijet ide ubrzano prema 100 posto obnovljivoj bezugljičnoj energiji, silno raste tržište električnih automobila kako bi se koristilo što manje nafte, a pripremaju se, ili već uvode, i oštra ograničenja za industriju nafte i plina zbog zaštite klime kako bi se smanjila emisija stakleničkih plinova. Sve to jasan je znak da svijet nastoji pobjeći od "prljavih" fosilnih goriva i na sve načine i što prije ovladati "zelenom energijom" - osvojiti sve resurse energije vjetra i sunca te na kraju i započeti masovno skladištenje energije. Ali i kada se izuzme želja za napuštanjem nafte, sve se više i jače nagađa ima li je još uopće, koliko, kada će presušiti i jesmo li na kraju naftnog doba. Jer ne treba zaboraviti kako nafta čini 31 posto globalnih energetskih izvora.



Prognoze su dobile i tako ozbiljnu dimenziju da se mogu pronaći i na službenoj energetskoj stranici EU-a, prema kojima će posljednju kap nafte čovjek potrošiti na dan 22. listopada 2047.u 20 sati i 58 minuta. Plina će nestati 2068., ugljena 2140., a urana, kao goriva nuklearnih elektrana, 2144. godine. Podatci EU-a kažu da su raspoložive rezerve nafte 1,175.686,472.626 kubičnih metara, a potrošnja 986 kubika u sekundi. Na zalihama imamo plina još 171,514.266,542.404 kubična metra, a trošimo u sekundi 92.653 kubika. Čovječanstvo u sekundi troši 203 tone ugljena, a na zalihama je 834.684,384.000 tona. Na Zemlji je još 17.963 tone urana, a u sekundi trošimo 42,222.017 tona. No oni koji ne vjeruju kako će nafta zauvijek nestati podsjećaju na godinu 1859. kada je u Titusvilleu u Pennsylvaniji počela naftna groznica. Pesimisti su govorili da je to dar Majke prirode koji će biti potrošen čim ga još neki drugi otkriju. Od tada su mnogi stručnjaci iznosili teze o "crnom zlatu" koje nestaje. Pedesetih godina američki je geolog Marion King Hubbert počeo propagirati teoriju "naftnog vrhunca", te izgradio matematički model za procjenu naftnih polja i rezervi plina. Po njemu je pad trebao uslijediti sedamdesetih, ali nije predvidio siloviti razvoj tehnologije koja je omogućila velik broj novih ekstremno dubokih bušotina. Za razliku od njega, neki, poput američkog pisca, energetskog stručnjaka i ekonomskog povjesničara Daniela Yergina, dobitnika Pulitzerove nagrade, dokazuju kako takvi strahovi ne postoje. Za 80 posto svoje energije svijet i dalje zavisi od nafte, plina i ugljena, tvrdi u svojoj najnovijoj knjizi Yergin. Ocjenjuje da bi brz prijelaz na obnovljive izvore bio tehnološki pretežak, a ekonomski preskup.

Zanimljivo da je na tom tragu svoje mišljenje promijenio i čuveni Elon Musk, veliki zagovaratelj obnovljivih izvora energije, koji je nedavno na konferenciji u Norveškoj rekao kako će se "civilizacija urušiti" kada bi se zaustavilo korištenje nafte i plina. Rekao je i da će svijetu trebati nekoliko desetljeća da prijeđe na održive izvore energije i ekonomiju. Odgovorio je tako optimistima koji vjeruju da svijet može do 2050. opskrbu energijom kompletno prebaciti na obnovljive izvore. To će reći i da neće biti moguće u tom roku postići ugljičnu neutralnost.



Znanstvenici koji vjeruju da 2047. neće nestati nafte čak tvrde da će se i potom voziti automobili na benzin, a da će nafte biti još 500 godina. Znači da će se svijet još neko vrijeme morati pomiriti s činjenicom da čak 14 posto emisije stakleničkih plinova nastaje izgaranjem naftnih prerađevina u motorima. Valja reći i da nema ni dovoljno novca za potpuno napuštanje nafte, ugljena i plina, jer bi valjalo diljem svijeta izdvajati svake godine čak 1000 milijardi dolara.

Veliki je problem i u globalnoj nejednakosti, u razlici između trošenja resursa bogatih i siromašnih. Jer, primjerice, Europa ima godišnji prihod po glavi stanovnika 38.000 dolara, a Indija tek 2000. I kako onda postići da emisija stakleničkih plinova po glavi stanovnika padne u Europi na istu razinu kakva je u Indiji? Sve to govori da će čovječanstvo ipak još dugo ovisiti o nafti, koje će, kako tvrde optimisti - biti, a valjda se nećemo pogušiti.