Život nosi tugu i nema čovjeka koji ju nije osjetio na bilo koji način, bilo da je zbog smrti izgubio blisku osobu, raskinuo dugogodišnju vezu, bilo da je doživio izdaju, nevjeru, suočio se s teškom bolesti ili nekom drugum posebno teškom situacijom. A kad nam se tuga dogodi, svatko se s njom nosi na svoj način. Jer “ništa tijelo i dušu ne može iscrpiti poput tužnih misli”, reče veliki ruski pripovjedač Maksim Gorki.

Ipak, ljudi se uglavnom ne znaju nositi s tugom i očekuju od drugih da tuguju na isti način. Neki su, poput spisatelja Elisabeth Kübler-Ross i Davida Kesslera, pokušali podijeliti tugu na nekoliko faza tugovanja - poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje. No to nikako nije jedinstven obrazac ponašanja svakog čovjeka kojeg svojim kandžama uhvati tuga i pet razina tuge ne treba uzeti doslovno. Tijekom tugovanja, naime, postoji mnogo različitih emocija. A postoje i ljudi koji neke od tih faza preskaču, ili ih jednostavno spajaju, jer naši su životi različiti. Osim toga, možemo se i svaki put kad se borimo s nekom tugom, osjećati posve različito. Tugu i bol je nemoguće izmjeriti - ona je jednostavno drukčija za sve. I nije zato čudno što se i znanost bavi tugom iz raznih kutova pokušavajući odgovoriti na mnoga pitanja, a prije svega - zašto se ljudi ne znaju nositi s tugom. Ima li tuga rok trajanja i postoji li ispravan način tugovanja? Zašto tuga nekom tjera suze na oči, a nekom ne, i kako suze tuge djeluju na druge? Može li se od tuge razboljeti i umrijeti? I čime i kako se učinkoviti boriti protiv tuge?



Istraživanje što su ga proveli znanstvenici sa Sveučilišta Leuven u Belgiji pokazalo je da tuga traje čak 240 puta duže od drugih emocija, uključujući sram, iznenađenost, razdraženost... Istražili su 27 raznih emocija, a tuga je uvjerljivo trajala najduže. Utvrdili su kako je bilo potrebno bar 120 sati da bi osjećaj tuge prestao, a, na primje,r osjećaj srama ili gađenja nestao bi već za 30 minuta. Osjećaj mržnje trajao je u tom istraživanju 60, a sreće 35 sati. Zaključili su i kako su emocije kraćeg trajanja obično izazvane događajima od relativno male važnosti, a emocije koje traju duže su one koje se vežu uz bitne događaje. Znanstvenici su istražujući dokazali i da slomljeno srce nije mit, da tuga nema rok trajanja i da se od tuge doista može umrijeti. Nakon emotivnog stresa javljaju se procesi koji izravno pogađaju fizičko stanje srca, što zovemo sindromom slomljenog srca ili takotsubo sindromom. Znanost kaže da je riječ o iznenadnom i akutnom obliku zastoja srca, a simptomi mogu biti jako slični srčanom udaru. Da smrt voljene osobe udvostručuje rizik od srčanog udara i da rizik od moždanog udara raste 2,4 puta, dokazali su znanstvenici sa Sveučilišta St. George’s u Londonu. To su potkrijepili prijašnjim spoznajama da tuga i žalovanje mogu izazvati niz negativnih fizioloških reakcija, uključujući promjene u zgrušavanju krvi, krvnom tlaku, razinama stresnih hormona i broju otkucaja srca, a sve to, nakon gubitka partnera, pridonosi povišenju rizika od srčanog i moždanog udara. Tuga izvlači energiju iz čovjeka, ubija san, slabi organizam, koji se teže bori protiv infekcija. Hormon stresa otpušta se u većim količinama, a to može dovesti do tenzije mišića, pa tako tuga može izazvati bolove u zglobovima, leđima ili glavobolje. Dio razloga je tenzija mišića prouzročena hormonima stresa koje tijelo otpušta u takvim situacijama.

Što može pomoći? Znanstvenici su istraživali i funkciju plakanja i suza. Uglavnom, mnogi se slažu da suze imaju komunikacijsku funkciju - to je signal kojim kažemo da nam treba pomoć. Još je francuski književnik Voltaire govorio da su “suze tihi jezik tuge”, a suvremena su istraživanja pokazala da ne treba potiskivati emocije koje potiču plač, nego se valja isplakati. Dokazano je da tzv. emocionalne suze sadržavaju hormone povezane sa stresom. Kada plačemo, oslobađamo se stresa - plakanjem postižemo emocionalno oslobađanje. Da bismo što prije izišli iz svijeta tuge, treba potražiti pomoć voljenih ljudi, okružiti se prijateljima i obitelji - emocionalno, psihički i fizički pobjeći od svega što ima veze s gubitkom, tvrde psiholozi. A velika studija pod nazivom “Glazba kao lijek” provedena na više od 7500 ispitanika dokazuje poznatu izreku legendarnog Đorđa Balaševića: “Tuga ljepše zvuči kada se otpjeva. Pjesma sve podnese.”



Dokazano je da postoji učinkovita doza glazbe protiv tuge - ona koja sadržava riječi s kojima se ljudi mogu povezati, u trajanju od 13 minuta, pruža osjećaj olakšanja i vraća stabilnost. Studija Sveučilišta Greensboro pokazala je kako je osjećaj trnaca i žmaraca tijekom glazbene izvedbe iskustvo koje je proživjelo 90 posto ljudi. Naravno, i oni koji su tugovali i bili tužni. Dokazano je i da mnogi uživaju u slušanju tužne glazbe, što je zanimljivo jer uglavnom ne uživamo u osjećaju tuge. Neka istraživanja kažu da tužna glazba reflektira tugu u nama jer je spora i ne događa se puno toga. Slušanje tužne glazbe može potaknuti izlučivanje hormona prolaktina, koji proizvodi psihološki efekt utjehe. Izlučuje i dopamin, hormon koji se izlučuje i tijekom seksa ili konzumiranja dobre hrane - dakle, hormon uživanja. A kad uživamo, nismo tužni, pa ćemo i lakše prihvatiti onu francuskog romanopisca Gustavea Flauberta: “Sve se istroši, čak i tuga.”