Sreća - to je biti s prirodom, gledati je i s njom govoriti, reče davno Lav Nikolajevič Tolstoj, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca. Ali nije znao tada da će čovjek baš sve činiti kako bi naudio toj prirodi od koje i živi, ne mareći hoće li s njom moći govoriti ili je gledati. Nije mogao znati kako će jednoga dana svijet proizvoditi čak 2,1 milijardu tona otpada svake godine, što je dovoljno da se popuni 800.000 olimpijskih bazena.

Od 2,1 milijardu tona komunalnog čvrstog otpada koji čovjek stvori svake godine samo 16 posto se reciklira, a 46 posto odlaže na neodrživ način. Prema studiji tvrtke specijalizirane za izračun globalnog rizika - Verisk Maplecroft, najviše smeća po glavi stanovnika proizvode Amerikanci, tri puta više od ostalih - točnije 773 kilograma otpada po glavi stanovnika. U smeću najčešće završavaju plastika, hrana i opasni materijali, a kad je riječ o reciklaži, Sjedinjene Države zaostaju za ostalim zemljama i iskoriste samo 35 posto čvrstog otpada. Iako Kina i Indija čine više od 36 posto svjetske populacije i stvaraju čak 27 posto otpada, Kinezi su zbrinjavali i više od polovine plastičnog, metalnog i papirnatog otpada u svijetu, a samo je iz Britanije stizalo dovoljno smeća da se njime godišnje ispuni 10.000 olimpijskih bazena. Onda su Kinezi 2018. rekli - stop. Shvatili su kako im je zaštita okoliša ipak važnija od kratkoročne zarade. Svijet je od tada na još većim mukama - kamo sa smećem ili kako vlastito smeće istovariti u tuđe dvorište?Kada je Kina rekla stop zbrinjavanju tuđeg plastičnog i elektroničkog otpada iz SAD-a i Europe, taj je otpad jednostavno počeo gušiti Indoneziju, Vijetnam, Maleziju, Filipine i Tajland, koji je zagušen e-smećem. Ali zemlje jugoistočne Azije su se pobunile, pa je predsjednik Filipina upozorio ne dođu li Kanađani po svoj plastični otpad koji su im poslali, Filipinci će im ga iskrcati u njihovu dvorištu u kanadskim vodama. Malezija je zaprijetila kako će otpad iz SAD-a i Europe vratiti u zemlje iz kojih je stigao, tajlandska je carina prošle godine svakoga dana odbijala uvoz dvadesetak kontejnera plastičnog i elektroničkog otpada. Prema podacima UN-a čak 70 posto tog otpada ranije je završavalo u Kini, a potom je taj prljavi posao prebačen posebno u Tajland, gdje u okolici Bangkoka već nastaju pravi neboderi smrvljenih TV ekrana, kućišta, pisača, zaslona… Ne čudi što je pritisak tako velik, jer samo u Europi se proizvodi 50 milijuna elektroničkog otpada godišnje, a tu su još SAD, Japan… Dodajmo tome kako se godišnje u svijetu koristi više od 2000 milijardi plastičnih i staklenih boca, konzervi i tetrapaka, dok se još 2015. koristilo 1600 milijardi. Naši su oceani zatrpani sa 100 milijuna tona plastike, a bez obzira na borbu protiv nje, potrošnja plastike raste i poprima razmjere epidemije. A strašan je podatak da se od svega reciklira samo devet posto, pa ostatak iz bogatih zemalja završava truneći na odlagalištima u jugoistočnoj Aziji. Ili još gore - ilegalno se spaljuje, oslobađajući otrovne plinove koji zagađuju poljoprivredne površine i vodu te izazivaju bolesti respiratornih organa. No, što će se dogoditi poslije 2020. godine, kada se otpad neće moći uvoziti u zemlje u razvoju bez službenog odobrenja njihovih vlada, još nitko ne zna.A prognoze idu k tome da bi se svijet mogao ugušiti smećem, jer najnovije izvješće "Globalno upravljanje čvrstim otpadom do 2050. godine" kaže da će do tada godišnja količina otpada koja se stvara na svijetu biti 70 posto veća nego što je danas. Umjesto sadašnjih 2,1 milijardu tona godišnje će se u svijetu stvarati 3,4 milijarde tona otpada. U Južnoj Aziji otpad će se do 2050. utrostručiti, a u podsaharskoj Africi, na Srednjem istoku i u sjevernoj Africi udvostručiti. Rast otpada po glavi stanovnika u zemljama s niskim i srednjim BDP-om bit će dva puta veći od zemalja s visokim BDP-om. Najrazvijenije zemlje danas čine tek 16 posto svjetskog stanovništva, proizvode 34 posto globalnog otpada, a očekuje se da će do 2050. porast dnevne proizvodnje otpada u razvijenim zemljama biti 19 posto, a u zemljama s niskim i srednjim dohotkom po stanovniku čak 40 posto. Velika je opasnost za planet jer se najmanje 33 posto svjetskog otpada ne zbrinjava na ekološki prihvatljiv način - polovina globalnog otpada završava na deponijima, a samo osam posto na odlagalištima sa sustavima za prikupljanje plina koji se širi deponijem. Za 19 posto globalnog otpada procjenjuje se da prolazi postupke reciklaže i kompostiranja, a daljnjih 11 posto završava u spalionicama.Zbog neadekvatnih ekoloških standarda odlagališta, oko pet posto globalne emisije ugljičnog dioksida ispušta se u atmosferu upravo s deponija. A 2050. moguće ispuštanje ugljičnog dioksida s odlagališta u atmosferu bit će na razini dvije milijarde tona CO2! Gdje je izlaz? Hitno smanjiti korištenja plastike čiji otpad čini 90 posto onečišćenja mora, a samo 2016. svjetska populacija stvorila je 242 milijuna tona plastičnog otpada. I ugledati se u zemlje poput Njemačke, koja je najefikasnija u ponovnom korištenju čvrstog otpada, jer uspijevaju reciklirati 68 posto materijala. Odavno su svjesni kako je najskuplje i najštetnije rješenje otpad trpati na odlagališta.