U katoličkoj Hrvatskoj mnogi još ne izgovaraju glasno riječi prostitutka i prostitucija, ne žele o tome slušati, ne žele pogledati činjenicama u oči, a one kažu kako je, naravno, prostitucija u nas, kako ona elitna tako i ona ulična, sve prisutnija. Budući da se prema seksualnim radnicama odnosimo s velikom dozom nepravičnosti, nema ni relevantnih podataka o tome koliko je velika ta vojska dama koje su se odlučile za najstariji zanat na svijetu, a procjene kažu kako u Hrvatskoj djeluje oko 6700 prostitutki koje opslužuju između 75 i 100 tisuća klijenata.

Međutim, broj je veći ako se tome dodaju i svi oni koji su dubljeg džepa i uživaju u svijetu elitne prostitucije koja u Hrvatskoj raste, posebice duž naše obale. A to će reći kako su Hrvati zainteresirani za plaćeni seks u kojem se godišnje okrene veliki novac, naravno ilegalno i izvan svih kontrola, jer je i sam posao seksualnih djelatnica uglavnom nekontroliran. Uz pružanje usluga i klijente idu i dalje riječi nepoćudnost i nemoral, ali je to Hrvatima slatko i unatoč porukama i samog pape Franje koji je rekao da je „iskorištavanje žena za prostituciju zločin protiv čovječnosti“. Izjavio je i kako iskorištavane žene i cijelo društvo moli za oprost katolicima koji se bave „tim kriminalnim djelom“. Papa Franjo rekao je i kako je u Italiji 90 posto klijenata prostitutki kršteno u katoličkoj vjeri. Slično je i u Hrvatskoj. A još je strašnije što te žene u nas nemaju ama baš nikakva prava, što su izložene stalnoj stigmatizaciji, što ih zakoni guraju u podzemlje, što ih prepuštaju na milost i nemilost svodnicima i kriminalcima. Te su žene na neki način izvan sustava, posebice kada je riječ o zdravstvenoj zaštiti, pa je kod njih veći rizik zaraze spolno prenosivim bolestima, što predstavlja opasnost za cijelo društvo.


A zbog toga što je u Hrvatskoj prostitucija ilegalna ona je dobrim dijelom u rukama organiziranog kriminala, što su pokazale i neke afere, među kojima i ova najnovija o tzv. nestalim spisima na temu elitne prostitucije. Naravno, sve to nameće niz pitanja, poput onog zašto su seksualne radnice te koje se kažnjavaju, a njihovi klijenti uglavnom ne? Dokaz tomu su i neka suđenja u Hrvatskoj, poput onog koje je, nakon razotkrivanja lanca elitne prostitucije, bilo zatvoreno za javnost, jer je odvjetnik prvooptuženog to tražio, navodeći kako će na raspravi izlaziti detalji iz privatnih života mnogih poznatih osoba, a svjedoci su bili ministri, gradonačelnici, sportaši, glumci... Sud je to odobrio, a veliko je pitanje bi li bilo tako da je bilo riječi o tzv. običnom čovjeku. Ali, imena dama, desetak atraktivnih djevojaka koje su pružale usluge, izišla su u javnost. I to dokazuje kako te žene nemaju nikakvu zaštitu države, policije, pravosuđa te ne mogu ostvariti ni društvenu, emocionalnu ili psihološku pomoć u jednakoj mjeri kao ostali građani Hrvatske. Za razliku od legalno zaposlenih radnika, seksualne radnice rade, a onemogućene su u ostvarivanju osnovnih ljudskih prava i podrške društva – nemaju ni zdravstveno, mirovinsko ni socijalno osiguranje. Uz sve to što su iskorištavane njihov ih je ilegalni rad gurnuo u ruke nasilnih svodnika, a ponekad i klijenata, u svijet beznađa i droge te nedovoljne brige o zaštićenom seksu i vlastitom zdravlju, pa i HIV-u. A kad smo kod te opasne bolesti valja reći kako međunarodni stručnjaci tvrde da bi se dekriminalizacijom seksualnog rada u idućih desetak godina u svijetu moglo spriječiti gotovo 50 posto infekcija HIV-om.


Kad je pak o legalizaciji prostitucije riječ, valja reći da unutar Europske unije ne postoji jedinstveno zakonsko tretiranje prostitucije, pa su zemlje to riješile na razne načine. Tako Austrija, Mađarska, Latvija, Njemačka, Švicarska, Nizozemska…, imaju legaliziranu i organiziranu prostituciju, što znači i bordele. U najvećem dijelu država EU-a, poput Italije, Irske, Češke, Slovačke, Bugarske, Estonije, Belgije…, prostitucija je dopuštena i legalna, ali je zabranjen njezin organizirani oblik, kao što su bordeli i svodništvo. U Norveškoj, Švedskoj, Islandu i Finskoj kažnjavaju se samo klijenti. A onda dolazimo do toga da je Hrvatska opet jedina i posebna. Naime, prostitutke se ne kažnjavaju ni u jednoj zemlji u Uniji, osim u Hrvatskoj. A ta se tema našim moralnim političarima ne sviđa, ona nije popularna, osim kada se i sami ne nađu u njoj, pa su vrlo rijetki oni koji su se javno zalagali za dekriminalizaciju prostitucije. Bili su to SDP-ov Šime Lučin i HDZ-ov Boris Kunst, koji je još 2005., kada je bio predsjednik Udruge radničkih sindikata Hrvatske, na poticaj zagrebačkih prostitutki izradio Zakon o legalizaciji prostitucije.

Međutim, doživio je kritike, posebice od konzervativaca koji su glasno rekli kako u katoličkoj Hrvatskoj nema mjesta legalnoj prostituciji. Uzalud je Kunst mahao Poljskom koja je legalizirala prostituciju, iako je u njoj veći utjecaj Crkve nego u Hrvatskoj. Zakon koji je predlagao u osnovi bi prostitutkama osigurao zdravstveno i socijalno pravo te pravo na policijsku zaštitu, ponajprije od nasilnih svodnika, a bile bi uključene i u sustav potpora državnih i nevladinih udruga, s mogućnošću uključivanja i u projekte prekvalifikacije, kako bi se bavile drugim poslovima.