Uznemirujući podatci, o kojima čovjek gotovo i ne razmišlja, kažu: U samo sedam mjeseci ove godine ljudi cijeloga svijeta potrošili su sve resurse Zemlje za cijelu godinu! Znači, ušli smo u ekološki dug ili, kako neki kažu, Zemljin dan pobačaja, već 1. kolovoza! To je najranije otkad se obavljaju mjerenja, negdje od 1997. godine, kada smo resurse praznili u rujnu. Prvi put svijet je u ekološki dug, iscrpljujući sve što nam je planet dao, ušao sedamdesetih godina, a u dva desetljeća pomaknuo se za cijela dva mjeseca.

Za dan ekološkog duga računa se onaj dan kada potreba ljudi za prirodom i njezinim resursima nadmašuje sve ono što ekosustavi Zemlje mogu obnoviti u jednoj godini, što se naziva i biološki kapacitet. Jezikom brojki, naša je trenutačna situacija takva da bi čovječanstvu za njegove sve gramzivije i pohlepnije potrebe ovog trenutka trebalo 1,7 planeta, a imamo samo jedan jedini. Ali, "priroda nas nikad ne vara, mi smo ti koji sebe zavaravamo", reče jednom Jean-Jacques Rousseau i treba mu vjerovati. Dokaz toj tvrdnji je svuda oko nas. Ako znamo da su biokapacitet i ekološki otisak izraženi zajedničkom jedinicom koja se naziva globalni hektar - ghe, ubija podatak kako je sada čovječanstvo na 2,9 ghe po stanovniku. Ili, pučki, svaki bi čovjek trebao imati na raspolaganju toliku površinu planeta - šuma, pašnjaka, mora, rijeka… A kada bismo pomnožili tih 2,9 globalnih hektara s brojem ljudi koji žive na planetu i svake sekunde crpe sve živo iz njega, treba nam još 70 posto neke Zemlje, nekog planeta, kojeg nema. Dovoljno za uzbunu!


Velik je problem i to što ekološki otisak nije ravnomjerno raspoređen, pa su stanovnici imućnijih zemalja pravi ekološki žderači i neproporcionalno i opasno pritišću prirodu jer crpe i troše Zemljine resurse vrlo često i više no što im je potrebno, dok su na drugoj strani mnoge od najsiromašnijih zemalja svijeta koje jedva da imaju dovoljno i za osnovne potrebe. A otisak podrazumijeva sve potrebe čovječanstva prema prirodi - biološki obradive površine ili biokapacitete potrebne za usjeve, pašnjake, naseljena područja, ribolovna i šumska područja, a ovdje se također podrazumijeva površina šuma koje su potrebne kako bi se apsorbirale sve veće emisije ugljičnog dioksida koje ocean nije apsorbirao. Zanimljivo je da prema Izvješću o stanju planeta sve zemlje u našem okruženju žive iznad svojih prirodnih mogućnosti, točnije kapaciteta. Najveći ekološki otisak ima Slovenija i prva ulazi u ekološki dug već 12. svibnja, slijedi Hrvatska koja je u dugu od 19. lipnja, a dug Srbije nastupa 30. srpnja. Za usporedbu sa svijetom, recimo da je bogati Katar u dugu prema planetu već od 9. veljače, a siromašni Vijetnam bit će to tek 21. prosinca. Da nam slika bude još jasnija, recimo i da Hrvatska već troši resurse 2,2 planeta. U posljednjih pedesetak godina uglavnom su glavni krivac za rastući ekološki otisak emisije ugljičnog dioksida koje su nastale zbog uporabe fosilnih goriva, a njihov udio i dalje neprestano raste, unatoč svim mogućim upozorenjima ekologa diljem planeta. Čovječanstvo je ugljičnim dioksidom skrivilo 54 posto svog ekološkog uništavanja svijeta, potom se na poljoprivredu odnosi 20 posto uništavanja, na krčenje šuma 17 posto, a po nekoliko postotaka na prekomjerno izlovljavanje ribe i još ponešto od prirodnih resursa.


Što učiniti? Kako vratiti već sada veliki ekološki dug? Kako postići da naš ekološki otisak ne bude veći od biokapaciteta planeta i da ga svakom godinom ne trošimo sve brže? Da se ne ponašamo odgovorno dokazujemo činjenicom što je tijekom godina potražnja čovječanstva za prirodnim resursima prešla granice onoga što naš planet može obnoviti. Ljudi moraju biti svjesni da je razdoblje tijekom kojeg smo mogli sjeći stabla brže nego ona mogu rasti, loviti više ribe nego što oceani mogu proizvesti, ispuštati više ugljika u atmosferu nego što šume i oceani mogu upijati, već iza nas. Posljedice žderanja prirode i svega u njoj, svih mogućih pretjerivanja i ekološkog rasipništva, već se vide u sve većoj oskudici pitke vode, propadanju ribljeg fonda, nerazmjernom krčenju i rušenju šuma, erozijama tla, gubitku bioraznolikosti i povećanju količine CO2 u atmosferi. A to, vidimo, dovodi do klimatskih promjena i sve većih suša, šumskih požara i uragana.

Život na ekološki dug moguć je samo na kratko vrijeme, prije no što se prirodna osnovica za ljudski opstanak potpuno ne uništiti. Potrebne su žurne akcije koje čovječanstvo mora poduzeti da bi zaštitilo šume, oceane, slatkovodne resurse, biljni i životinjski svijet i sve što je potrebno za opstanak. Nemamo drugu Zemlju. A stručnjaci kažu da kada bismo svake godine pomaknuli ekološki dug samo za 4,5 dana, do 2050. više ne bismo bili dužni. Ili, kada bismo u cijelome svijetu smanjili otpadne hrane za 50 posto svake godine, dug bi nam došao na naplatu 11 dana kasnije. A kada bismo smanjili emisije ugljičnog dioksida za 50 posto, naš bi ekološki dug svake godine dolazio čak 89 dana kasnije. Pa još i kad se svi sjetimo kako je "priroda jedina knjiga koja na svim listovima nudi mnogo sadržaja", što reče pjesnik Goethe, onda za nas još ima nade.