Ljubav je kao vožnja automobilom: startaš naglo, voziš prebrzo, a kočiš kada je već kasno, reče jednom slavna francuska spisateljica Francoise Sagan. Naravno, mislila je o ljubavi, a manje o automobilima, tim limenim ljubimcima, koji na cestama Europske unije, kojoj pripadamo, i Hrvatske, uzimaju sve više ljudskih života. Na europskim je cestama prošle 2017. godine smrtno stradalo 25.300 osoba, a teško ozlijeđenih bilo je 135 tisuća. K tome ide još jedan strašan podatak da na svakog poginulog dolaze i četiri osobe s teškim ozljedama kralježnice ili mozga, pa ostaju trajni i teški invalidi. Iako je zabilježeno oko 300 manje smrtno stradalih, EU se nije nimalo približio zadanom cilju kako će se do 2020. broj poginulih smanjiti za 50 posto. Jer, dok postoje prometno vrlo sigurne zemlje poput Švedske i Velike Britanije s najmanje stradalih - manje od 30 osoba na milijun stanovnika, postoje i države u kojima je više nereda u prometu pa u prometu gine i više od 90 ljudi na milijun stanovnika, kao što je to u Rumunjskoj i Bugarskoj.

Ipak, neku malu nadu daje europski prosjek od 49 mrtvih na milijun stanovnika. Iako neki podatci kažu kako se situacija u Hrvatskoj pomiče nabolje, jer smo po smanjenju broja smrtno stradalih u prometu na sedmom mjestu u Europskoj uniji, valja reći kako je prošle godine na prometnicama poginula 331 osoba, više nego 2016. kad ih je poginulo 307, a prosjek broja stradalih na milijun stanovnika još nam je vrlo visok – čak 78. Sve to govori kako se neće ostvariti glavni cilj u Nacionalnom programu sigurnosti cestovnog prometa, a to je smanjiti broj poginulih za 50 posto do kraja 2020. godine.

Jest da smo neko vrijeme planski “vozili” dobro, jer smo od 2008. do 2014. godine imali stalni trend pada broja poginulih na cestama, sa 664 na 308. Onda je niz prekinut 2015. kad je u prometu poginulo 348 osoba. No, iz niza razloga u Hrvatskoj se smrtnost na cestama opet ne smanjuje. Prije svega valja znati kako je od 1994. broj vozila povećan za 1,3 milijuna ili za 154 posto, a broj vozača za 900 tisuća ili 61 posto, dok se istovremeno smanjuje korištenje javnog prijevoza. Prometni stručnjaci za nesreće najčešće krive stari vozni park. U Hrvatskoj su se prije ulaska u EU vozili automobili stari u prosjeku 10 godina, a sada je ta brojka 13,5 godina, što nas svrstava na vrh EU ljestvice. Posve je jasno kako stari automobili povećavaju nesigurnost i stradanje u prometu. S ulaskom u EU našim se ljudima otvorilo šire tržište što je izazvalo veći promet rabljenim automobilima. Uz to, iako je Hrvatska od 2000. u cestovnu infrastrukturu, razmjerno broju stanovnika i BDP-u, uložila najviše u EU-u, naše su prometnice u prosjeku još uvijek debelo nesigurne. Stručnjaci upozoravaju i na previsoke cestarine, na još uvijek skupi taksi, slabo učinkovit i nedovoljan nadzor prometa, kao i na nedorečene ili manjkave prometne propise.

U Hrvatskoj je problematično i više nego loše medicinsko zbrinjavanje nakon nesreće, o čemu svjedoči podatak da čak 40 posto poginulih umre u tijeku prevoženja do bolnice. Oni koji bolje poznaju tu problematiku kažu kako nije prirodno da sigurnošću prometa upravlja Ministarstvo unutarnjih poslova, te da je logičnije da to bude Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture. Tome svakako treba dodati da je Hrvatska jedina zemlja u Europskoj uniji, čiji smo član, u kojoj je Ministarstvo unutarnjih poslova zaduženo za prevenciju sigurnosti prometa. Druge članice EU-a imaju Agencije za sigurnost prometa, koje su ili neovisne institucije ili djeluju u sklopu ministarstava prometa.

Iz vrha vlasti u nas čuje se kako je stradavanje u cestovnom prometu jedan od najznačajnijih sigurnosnih problema. Jer, osim što prometnice godišnje odnesu više od 300 života, teže je ozlijeđeno više od 2700 osoba i još 12 tisuća lakše, štete od nesreća predstavljaju gubitak veći od 8 milijardi kuna, što je 2,7 posto BDP-a Hrvatske.

Kada svemu dodamo da sve analize pokazuju da su glavni ubojice na našim cestama ljudske pogreške – alkohol, brzina, nekorištenje sigurnosnog pojasa i korištenje mobitela u vožnji, onda moramo stati uz sve one koji tvrde da velika krivica za stanje u prometu u Hrvatskoj ide na pleća sporom, neučinkovitom i nepoštenom pravosuđu koje producira nedovoljno oštre kazne za obijesne vozače. Prema nekim podatcima, više od 60 posto vozača koji su proglašeni krivima dobilo je samo uvjetnu kaznu, iako su trebali dobiti zatvorske kazne. Time se šalje loša poruka kako je moguće ubiti u prometu bez prave kazne. Iako u članku 227. Kaznenog zakona stoji kako se za teške nesreće sa smrtnim ishodom izriče kazna od tri do 12 godina, kazna od 12 godina u Hrvatskoj je pravi SF, zapravo kao da ne postoji. Suci radije idu i ispod minimuma od tri godine. Za razliku od Hrvatske, za prouzročenu smrt na cesti u drugim državama EU-a ide se u zatvor na dugo godina.