U današnje doba sveopće financijske krize širih slojeva društva, svaka vijest u kojoj je u prvom planu novac, posebice novac kao nagrada, izaziva razne komentare, pa i one već tipično hrvatske koji se odnose uvijek na podjele - za i protiv. Tako je i s najnovijom odlukom kako će se u novu godinu 2018. ući s povećanim nagradama za sportaše, i to za čak 100 posto, što se baš i ne događa na drugim područjima. O tome kako naši vrhunski sportaši primaju male nagrade zavapili su početkom kolovoza iz Hrvatskog olimpijskog odbora, kada su pisali premijeru Plenkoviću i državnoj tajnici za sport Janici Kostelić i uputili prijedlog za izmjenu Uredbe o kriterijima za dodjeljivanje državnih nagrada za vrhunska sportska postignuća. Tvrdili su kako su u usporedbi s drugim zemljama postojeće državne nagrade za hrvatske sportaše, osvajače medalja sa svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara, nepravedno niske.

Uslijedila je munjevita reakcija državnog vrha. “Povećat ćemo sto posto nagrade za naše vrhunske sportaše“, rekao je premijer Plenković, a potom to ponovila i Kostelić. A što to konkretno znači? Primjerice, naša zlatna Sandra Perković sada će umjesto 60 tisuća primati 120 tisuća kuna. Ili državna nagrada za osvajače zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu u ekipnom sportu, koje se održava svake dvije godine, iznosila je 45 tisuća kuna za svakog člana ekipe, a po novom to će biti 90 tisuća. Naravno, vrhunska sportska postignuća hrvatskih sportaša, posebice osvojene olimpijske medalje, kao i medalje na svjetskim i europskim prvenstvima, od velike su vrijednosti i značaja za Republiku Hrvatsku, njezin poticajan razvoj i promociju u svijetu. I u načelu svi bismo trebali biti sretni i ushićeni, no kada se odluke donose preko noći, prelomljene preko koljena, onda za sobom ostavljaju i neka pitanja. Naime, Uredba o kriterijima za dodjeljivanje državnih nagrada za vrhunska sportska postignuća, osim visine nagrade, trebala bi bolje precizirati i napraviti razliku među sportašima koji nastupaju u sportovima poput nogometa, košarke, tenisa..., gdje zarađuju milijune i to u eurima, i onih koji osvajaju medalje, primjerice u gimnastici, a ne zarađuju ništa, niti im je država koju predstavljaju osigurala elementarne uvjete, jer za to nema novca. Ili, postoje li zasluge jednog Mirka Filipovića Cro Copa, koji je pronio glas o Hrvatskoj diljem svijeta, a prema kriterijima “nije sportaš”? Problem postaje još veći ako se zna da osvajači medalja na Olimpijadi ili Svjetskom prvenstvu od navršene 45. godine života stječu pravo na trajnu novčanu mjesečnu naknadu kada to zatraže, zapravo na sportsku mirovinu. Iznos se određuje prema formuli u odnosu na prosječnu plaću u RH godinu prije zahtjeva za naknadu - za olimpijska zlata 100 posto, za olimpijska srebra i svjetska zlata 80 posto, za olimpijske bronce i svjetska srebra 60 posto, te za svjetske bronce 40 posto te plaće. I to bez imovinskog cenzusa, jednako kao oni koji su milijunaši i oni koji su se bavili nekim neplaćenim sportom pa jedva preživljavaju. Zato se svi ti problemi ne mogu i neće riješiti općim aktom u kojem se tek povećavaju naknade za 100 posto, pa će tako neki sportski umirovljenici umjesto šest u budućnosti primati i 12 tisuća kuna. Da bi Uredbu o kriterijima za dodjeljivanje državnih nagrada za vrhunska sportska postignuća valjalo pročešljati i neke stvari promijeniti, dokazuju i neki vrhunski sportaši koji su u sportovima kojima su se bavili dobro zaradili, pa su se mnogi od njih odrekli privilegirane mirovine. Svaka im čast, ali ozbiljan dokument sam mora pravično regulirati i odrediti kome je a kome nije, i na osnovu kojih kriterija, potrebna pomoć države u bilo kojem obliku. Pojedincima, kakvih je sve više u hrvatskom sportu, a koji godišnje zarađuju pet, šest i više milijuna eura, takva nagrada ili pomoć sasvim sigurno nije potrebna. Ni oni sami ne bi imali ništa protiv kada bi se taj novac, primjerice uložio u mlade sportske hrvatske nade.