Loše, rekli bismo, čak i strašne, vijesti o crnim ponorima u koje pada Hrvatska u raznim područjima kada je riječ o usporedbi sa zemljama Europske unije, u koju smo ušli s mnogo očekivanja, sustižu jedna drugu. Ovaj put gotovo smo dodirnuli samo dno kada je riječ o kulturi. Jer najnovije istraživanje kaže da Hrvatska pripada među najnekulturnije države Europske unije, na ljestvici je ispod nas samo Bugarska! Kaže se to u Eurostatovu izvješću, gdje stoji da je Hrvatska na samom dnu u EU-a po posjećivanju kulturnih događaja.

Samo je 19,2 posto Hrvata starijih od 16 godina posjetilo tijekom godine neku kulturnu ustanovu. Usporedbe radi, u Švedskoj je to 67,2 posto, Danskoj, Nizozemskoj, Finakoj 61,4 posto, a prosjek EU-a je 43,4 posto. Ljestvica je nastala prema podacima koliko se čitaju knjige, časopisi i novine, koliko građana odlazi na koncerte, posjećuje kazalište, umjetničke galerije, koliko ih odlazi u kino, muzeje... Kao i mnogi drugi uznemiravajući podaci koji dolaze iz EU-a a koji nas svrstavaju na dno raznih ljestvica, ni etiketa da smo jedna od najnekulturnijih zemalja nije nikog posebno uzbudila, bar ne na mjestima u vlasti i foteljaše koji su zaduženi voditi kulturnu politiku u zemlji. Kao da ih previše ne zabrinjava što, eto, drugi kažu kako nekultura stanuje u Hrvatskoj. Ljudi ne čitaju, ne idu na događaje u kulturi, a, na žalost, mnogo je, i to mladih, koji se kulturno uzdižu uz narodnjake i cajke. Zašto je tomu tako i koji je lijek? Tko bi se morao stidjeti zbog hrvatske nekulture? I postoje li neki domaći podatci koji mogu bar ublažiti tu europsku šamarčinu nekulturi Hrvata u svim mogućim područjima koja spadaju u kulturu?

Kad je riječ o knjizi, domaća istraživanja kažu da se Hrvati u usporedbi sa zemljama EU-a mogu posramiti, jer dodirujemo dno kada je riječ o broju pročitanih knjiga po stanovniku. Lani je jednu knjigu godišnje prosječno pročitalo tek 46 posto građana Hrvatske, što je pet puta manje od europskog prosjeka i što znači da više od pola stanovništva nije pročitalo ništa. Budući da nikada nema dovoljno novca, posebno ne za kulturu, tako nema novca ni za istraživanje kojim bi se argumentiralo zašto Hrvati ne vole čitati, iako bi se ponešto moglo naučiti i iz podatka kako se više od prosjeka čita u Zagrebu i Primorju, gdje su knjige dostupnije, jer ih najčešće, 51 posto, posuđujemo u knjižnici. U jednom istraživanju na pitanje koliko često idete u kino, čak je 40 posto građana reklo - nikada! No o nekim uzrocima naše (ne)kulture govore i podaci kako raste broj građana koji dolaze u HNK u Zagrebu, gdje je 85 posto gledališta ispunjeno na svim predstavama. Raste broj posjetitelja operi, baletu i drami. Ali slika se ruši ako se kaže kako Zagreb unutar gradskih kazališta raspolaže sa samo oko 2500 sjedala, što je tek oko 0,25 posto zagrebačkog stanovništva koje može svaku večer ići u kazalište. Uz to, Zagreb nije Hrvatska, pa je istraživanje naših sociologa na 2650 tinejdžera iz Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika pokazalo zastrašujuće podatke. Tako 50 posto splitskih tinejdžera cijelu godinu nije ušlo u knjižnicu, a dvije trećine Zadrana zaboravilo je gdje je ulaz u kazalište! Ali zato su čuli podjednako i za Thompsona i za cajku Daru Bubamaru, nove ikone kulture. I kako iz gliba nekulture? Ako izostavimo kuknjavu zbog novca, jasno je da ne postoji nikakva nacionalna strategija o kulturi, o poticanju građana, posebno mladih, da vrijeme posvete kulturnim sadržajima i da je to ona prava vrijednost i istinski hrvatski patriotizam. Izostale su i reforme, od obrazovanja nadalje, kojih su političkim elitama puna usta tek u predizborno vrijeme. Kao i u drugim područjima u Hrvatskoj, u kulturi je narušen sustav vrijednosti. Ni kultura nije imuna na politički klijentelizam i birokraciju koji njome upravljaju i zapravo ju guše. Ako ne želimo kapitulaciju pred problemom (ne)kulture i da nam otvaranja shopping centara ne budu kulturni događaji, valja početi sve mijenjati još danas.