Možda riječi premijera Andreja Plenkovića, kada je u Saboru rekao: “Ja mogu sve što hoću”, zvuče naoko grubo i bahato, i možda ih jedan šef vlade ne smije izgovoriti na tako uzvišenom mjestu, u parlamentu. Ali, kada se pogleda istini u oči, Plenković je posve u pravu, jer u sadašnjem političkom trenutku Hrvatske doista može što hoće. Možda i prvi put otkako je samostalne Hrvatske, u Saboru i drugdje u javnom političkom prostoru, oporbe zapravo i nema, osim nekih solističkih pokušaja i teatralnih nastupa oko nekih tema.

Ili, još jasnije, ako je to oporba što se klati po saborskim restoranima i kafićima, pa i izvan Sabora, onda je HDZ najsretnija stranka na svijetu, a ne samo u Hrvatskoj, jer ovako može vladati vječno. Ne može kompletna oporba ne biti u Sabornici na aktualnom prijepodnevu, kada bi trebala grmjeti iz sveg glasa da nešto ne valja. Ne može se u oporbi nastupati salonski dok se srču kavice i pišu tanana i zakasnjela priopćenja, bez jasnih i čvrstih stavova, bez snage. Ne može se djelovati razjedinjeno, kao što je to sada slučaj, čak i kada zastupnici pripadaju istoj stranci, ili istoj ili sličnoj političkoj opciji. Kamo je i kako nestala oporba i zašto je tome tako?

Godinama su na političkoj pozornici glavni igrači bili iz najvećih stranaka, HDZ-a i SDP-a, pa tek potom HNS, HSS... U posljednje dvije izborne utrke pojavili su se Most i Živi zid i velikim igračima pokvarili igru. Više nisu bili suvereni, sigurni, jedini. Morale su se voditi neke drugačije igre skrivača, raznih kombinacija i preslagivanja da bi uopće HDZ zadržao vlast. Podjelom HNS-a i nestankom Ivana Vrdoljaka koji se nakon raznih okršaja unutar SDP-a i oko njega nametnuo kao vođa oporbe, ostala je praznina koju je trebao kao veliko vođa popuniti Davor Bernardić s nekim novim SDP-om. Ali, brzo se pokazalo da Bernardić nije ono što je bio Milanović, bez obzira na sve kritike na Milanovićev račun. SDP je počeo tonuti, a relevantna istraživanja pokazuju kako Bernardić, koji bi trebao biti vođa oporbe, zauzima među najpopularnijim političarima tek užasno 11. mjesto s katastrofalnih samo 1,8 posto glasova - deset puta manje od Plenkovića! U istraživanju ga tuče čak i Milanović kao ex političar, koji je dobio tri puta više glasova. S Bernardićem SDP i dalje pada sve niže i bez obzira na to kako će završiti nepoštedni i nerazumni rat, s raznim, pa i kukavičkim udarcima s leđa, dugo će se čekati na SDP-ov oporavak, posebice ako dođe, što je moguće, i do raskola u stranci i do odlaska ili do bijega iz politike nekih uglednih članova koji su to na neki način i najavili.

Znači, prave oporbe nema, pa nema ni pravog oporbenog vođe, čemu se može veseliti HDZ. Zapravo, sve se loše s oporbom počelo događati onog trenutka kada se Plenković riješio Mosta i vjerojatno je tada počeo u sebi kristalizirati, ono za oporbu silno gorko: “Ja mogu što hoću”. Pod tim geslom, s krezubom i slabom oporbom gdje glavu dižu tek posve solistički neki iz SDP-a, Mosta i Živog zida, HDZ igra dobro kontroliranu i discipliniranu šahovsku igru u kojoj puštaju soliste da se ritaju, kriče i nabacuju teškim riječima, od čega koristi nemaju. Primjerice, HDZ-ovci više ne reagiraju na živozidaša Ivana Pernara, čak ni onda kada u Saboru promovira svoj novi modni stajling u majici s natpisom “HDZ lopovi. Lopine”. Svojim mirom i ignoriranjem takvog ponašanja, valjda i stranačkom stegom, čak su postigli još jedan cilj - da se, iako nitko ne zna zašto, u njihovu obranu javlja SDP-ov Arsen Bauk kojemu je, kako reče, neprihvatljivo da Pernar nosi majicu na kojoj se vrijeđa jedna politička stranka. Tako HDZ postiže zaslugom SDP-ovog zastupnika da se Pernar obruši i na SDP, što je do sada radio uglavnom kada je bilo riječi o HDZ-u. A razjedinjena, obezglavljena i uškopljena oporba osuđena je još na duži rok, na tek poneki labuđi pjev, na viku i galama s učinkom - veliko ništa. Tim više što se ratnički ples u SDP-u, koji se dugo i predugo bavi sobom i u kojem su mnogi zaboravili što je to socijaldemokracija, tek zahuktava. I to onaj najgori, bratoubilački rat, bez mnogo ideja, zapravo sa samo jednom - sjesti u fotelju velikog vođe.