Vrije u SDP-ovom kotlu kao u nekom vulkanskom grotlu. Čelnik stranke Davor Bernardić zahvalna je meta na streljani u kojoj ga gađaju vlastiti članovi, i to najčešće oni koji sjede u raznim foteljama, ali bi im bila draga i ona njegova. I dok se može svakako reći kako je SDP u problemima, da im je rejting sve tananiji, da više nisu pravi jurišnici iz oporbe, da Bernardić ne drži čvrsto stvari u svojim rukama i ne nudi konkretna rješenja, neki su posegnuli i za u najmanju ruku smiješnim razlozima napada - zbog čestitke na vjenčanju jednom novinaru, desničaru, u čijoj su emisiji, kad im je trebalo, gostovali i sami.

I tako je, i to ne samo u SDP-u nego i u cijeloj hrvatskoj javnosti, postalo pravo političko pitanje - je li Bernardić trebao ili nije trebao čestitati Velimiru Bujancu na vjenčanju. I malo je reći kako su se mnogi u Hrvatskoj zgrozili nad tim činom, kako su iz sebe sukljali silnu količinu otrova neprijateljstva i mržnje. Na neki način prema obojici, kako je kome u tim obračunima odgovaralo. I to u zemlji Hrvatskoj, koja se često diči kako u njoj živi čak 86 posto katolika. Misle li ti građani, religiozni, katolici, kako religioznost čini automatikom nekog boljom osobom? Čini se da nisu uspjeli naučiti kako u šestom poglavlju Lukina Evanđelja, odmah nakon Blaženstava, Isus svoje učenike poziva da na mržnju odgovaraju ljubavlju. Isus k tome i kaže: “Ljubite svoje neprijatelje.” I gdje je onda u nas nestalo ono što vjera stalno potiče - mir s vama? Što se događa u glavama ljudi, hrvatskih građana, javnih osoba, kada čovjek čovjeku čestita na vjenčanju, a potom krenu sve moguće optužbe, napadi... Može li Hrvatska i kako iz te kaljuže općih rovova, stalnih podjela i što ju može spasiti?

Nije ovo, nažalost, jedini slučaj kada mnogi građani, a strašno da je tako i s javnim osobama, pokazuju kako im je drag jezik prijetnji, mržnje, psovki, nametanja blatom i blaćenja na sve moguće načine. A u tome su ponekad i najglasniji oni koji se busaju u prsa kao veliki Hrvati i pozivaju na hrvatsku uljudbu, uglađenost i finoću, a da sami u sebi nemaju ni trunke od toga. I zapravo je tužno gledati kada se poznati političari, koji o sebi imaju visoko mišljenje, spuštaju na tu uličnu razinu komunikacije. Jer, što god netko mislio, Bernardića se kao čovjeka i političara pribija na križ što je učinio jednu normalnu ljudsku gestu - rekao drugom čovjeku dvije-tri riječi i poželio sreću, i to za čin braka koji ti isti veliki Hrvati smatraju svetinjom. Političkog govora u tom činu nema ni u tragovima. Čin je ljudski, pristojan. I u crkvi kad se kaže “mir s vama”, ne pruža se ruka samo najbližima, prijateljima, stranačkim kolegama i ideološkim pristašama, već i onima koji su drukčiji i koji drukčije misle, ljudima koje prvi put vidimo. Politički put kojim ide Bernardić nema blage veze s onim što radi Bujanec, to je valjda jasno, i sada licemjerno napadati čovjeka i rušiti zbog “grijeha čestitanja” je ništa drugo do strah i jad bijeda i lažna briga za partiju onih koji nemaju hrabrosti ili ne znaju Bernardiću u lice reći zašto je loša politika koju vodi i što u njoj treba mijenjati. Što može biti skriveno u njegovoj normalnoj, ljudskoj gesti? I što je s drugim SDP-ovcima koji su Bujancu čestitali? Hoće li se i na njih primijeniti primitivna hajka s manirom zadnjeg linča? I kome je i kako naštetila čestitka? Zar SDP-u? Pa, partijci koji su počeli mahati čestitkom sami su napravili najveću štetu jer su od obične ljudske pristojnosti, koja se dobiva u roditeljskom domu, napravili “slučaj”. Našli su se tako sami u kaljuži i nabacivali se blatom, dokazujući kako baš i nisu uz građanske, liberalne, progresivne i kozmopolitske vrijednosti. I nije tu bitan Bernardić, koji se odgojeno uzdigao iznad kaljuže podjela kada su u pitanju čestitke, već je riječ o neiscrpnoj i suludoj energiji koja se troši na svim drugim važnim podjelama u društvu s motom “ili mi, ili oni”. A mrak ne može protjerati mrak. Samo svjetlo to može. Mržnja ne može protjerati mržnju. Samo ljubav to može. Mogli su to naučiti od velikog Martina Luthera Kinga.