Jedanaestogodišnjakinja ne zna švedski i upisuju je u školu. Roditelji kažu ravnatelju da dolaze iz Hrvatske. “Dobro, naučit će”, kaže čovjek. “Što treba donijeti u školu?” pitaju. “Ništa, sve će dobiti u školi. Mora samo voditi računa da baterija na iPadu ne bude prazna.” “Znači, moramo joj kupiti iPad”, pitaju. “Ma ne, iPad će dobiti u školi”, kaže ravnatelj. “Da s njom kod kuće razgovaramo švedski”, pitaju. “Nikako, kod kuće trebate razgovarati hrvatski... i bilo bi dobro da jednom tjedno uči hrvatski na dopunskoj nastavi”, reče ravnatelj. “Ali to je na drugom kraju grada”, kažu roditelji. “Nema problema, naručit ćemo taksi”, mirno reče ravnatelj. “Taksi”, pitaju u nevjerici. “Da, čekat će ju na parkiralištu svakog četvrtka u 15:45 i vratiti kući odmah nakon nastave.”

Da ne bude zabune, nije riječ ni o kakvoj šali, nego o stupnju i organiziranosti obrazovanja u Švedskoj. I nećemo sada vući nikakve usporedbe s našom stvarnošću, već ćemo radosno povikati - gdje bi nam bio kraj da i mi u Hrvatskoj imamo bar ponešto od toga kada i ovako naši učenici dolaze sve češće sa svjetskih natjecanja u znanju okićeni medaljama i najvećim priznanjima! Svjedoci smo kako ti mladi, golobradi znanstvenici postižu sjajne rezultate na olimpijadama znanja i drugim natjecanjima iz raznih predmeta. Ali u zemlji znanja, u koju se mnogi u vrhu politike kunu, opet smo zakazali. Jer, dok se za sportaše nalaze milijunska sredstva kojima ih se nagrađuje za postignute rezultate, za genijalne učenike, osim medalja koje su zaradili vani, u domovini drugih priznanja nema. Iako dijele ministarstvo sa sportašima, sjajni, supertalentirani učenici i studenti ostaju praznih džepova. Medalje u nogometu, rukometu, košarci... u Hrvatskoj su dodatno financijski vrednovane, one iz matematike, informatike, kemije... na toj skali ništa ne vrijede. Kako zapravo uopće funkcionira ili ne funkcionira taj sustav brige o darovitima? Koliko i kako u njih ulažemo? Možemo li se uopće i kako od sadašnje manjkave brige za mlade znalce izboriti za Hrvatsku koja će biti konkurentna, temeljena na znanju i koja će imati budućnost? Što uopće govori “papirologija” o mladima i darovitima u obrazovnom sustavu Hrvatske?

Kad Međunarodno društvo primijenjenih bioloških znanosti, u čijem radu sudjeluju vodeći svjetski znanstvenici sa Sveučilišta Harvard, George Washington, Penn State i New Haven, prepoznaju u našim genijalcima buduće znanstvenike, koji su napisali najbolje eseje i imali najbolje projekte iz genetike, molekularne medicine i stanične biologije, onda bi ti mladi ljudi i njihovi mentori morali biti stimulirani. Ali kako kada se naše ministarstvo hvali kako je ove godine utrostručen iznos za popularizaciju znanosti i uključivanje mladih u svijet znanosti, a iznos je više nego skromnih 600 tisuća kuna! Na žalost, medalje hrvatskih genijalaca plod su isključivo njihova zalaganja i entuzijazma njihovih roditelja i mentora, jer se poticaji za natprosječne genijalce svode na financiranje osnovnih programa, a individualno se, oni najuspješniji, nagrađuju jedino plaćanjem putovanja na međunarodna natjecanja. Tužno, ali ne postoje stipendije za tu mladu i kreativnu inteligenciju. Oni koji sanjaju zemlju znanja morali bi znati koliko veliku ulogu u razvoju ima motivacija svakog pojedinca, njegova promocija te isticanje kao pozitivnog primjera u zajednici. Oni koji su na vrhu piramide gdje se donose strateške i druge odluke kad je riječ o obrazovanju i budućnosti zemlje, na ovaj način neće spriječiti odljev mozgova. Na neki način ponižavajući tretman vrhunskih intelektualaca tjera ih na studije diljem svijeta, a potom se sigurno vratiti neće. A cijela je vojska darovitih, jer prema jednoj procjeni, u Hrvatskoj postoji čak sedam i pol tisuća darovite mladeži! Ali što to vrijedi kada nemamo ni popis darovitih, ni sustav koji bi ih redovito i kvalitetno pratio, ni službe koja bi se njima bavila, a neki fond za vrednovanje njihovih postignuća ne postoji. Zato je onaj taksi u Švedskoj koji čeka djevojčicu da ju odveze na sat hrvatskog za nas znanstvena fantastika.