Već je dugo, dugo i predugo, čudna i posve nedjelatna, nemušta, bezopasna i gotovo jadna hrvatska sindikalna scena, i to u zemlji u kojoj radnici koji imaju sreću da rade imaju hrpu problema uz male plaće, a da i ne govorimo o onima koji rade a ne primaju plaću, ili o vojsci radnika koja je bez posla. Možda to društvo spavača i nije neko veliko iznenađenje kada kažemo da je u nas oko 600 sindikata - otprilike pola, ili oko 300 nacionalnih i pola, oko 300 županijskih. Ti manji i veći uhljebi brinu se o svojim stečenim, manjim ili većim pozicijama i beneficijama, i briga njih za taj cijeli korpus obespravljenih radnika. A da i ne govorimo o onim velikim sindikalnim šefovima, poput vječnog i nezamjenjivog Vilima Ribića, koji su u svojim foteljama od stoljeća sedmog, ili u slučaju Ribića sve tamo od 1993. godine.

I za sve vrijeme svoje “vladavine” od njih ništa čuli nismo, osim kritike vlasti ove ili one, s kojom bi se na kraju slizali. I sada Ribić u ime Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja ima “revolucionarnu” ideju za spas hrvatskog radništva, za spas svih obespravljenih koji nemaju ostvareno osnovno pravo - pravo na rad. Ribić bi zabranio rad studentima! Zašto sindikalac želi sada ukrasti posao studentima? Otkud teza kako studenti kradu posao nezaposlenima? Može li se doista povećati zaposlenost kada studenti ne bi radili? Po mnogim je bedastoćama Hrvatska u europskom i svjetskom vrhu. Pa zašto onda ne bi bila i po tome da se sindikati bore da studenti ne rade. Ali, budući se ni u zaštiti radnika uglavnom ne mogu dogovoriti i zauzeti zajednički stav, jednako je i kad je riječ o studentima. Dok Ribić, koji bi oduzeo studentima pravo na rad kaže “kada taj rad postaje masovan i nereguliran do mjere koja oduzima samu svrhu studentskog rada, kada on postaje manipulacija na štetu države i radnika, onda sam za ukidanje takve prakse”, Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata kaže da on i njegov sindikat kategorički odbijaju ideju o zabrani rada studentima i učenicima, ali smatraju da je potrebno bolje zakonodavno urediti takav rad da bi se spriječilo izrabljivanje studenata i “krađa” poslova radno sposobnog stanovništva. A mogu li uopće studenti i kako okrasti nezaposlene? Valja jasno reći kako zabrane uglavnom nikada ništa dobra ne nose, pa tako ne bi donijela ni Ribićeva zabrana, ali nemaju osnova ni Severove “krađe”. Jer, poslodavac se ponaša unutar pozitivnih propisa i zakona i traži povoljnije rješenje za sebe. Ako mu je neki rad zbog prevelikih davanja preskup, a ne može angažirati studenta, poslodavac bi posegnuo za smanjenjem opsega rada. U trenutku kad mu zbog svega što mu je trošak rad postaje neisplativ, on će ugasiti i rad i radno mjesto. Znači, nema novih radnih mjesta za nezaposlene, a niti su studenti ti koji kradu radna mjesta.

U zemlji u kojoj država studentima često okreće leđa, gdje nema sustavnog i planskog stipendiranja potrebnih kadrova s jamstvom radnog mjesta, nikakve zabrane, izmišljanja brda novih propisa, nikakve nove regulacije neće pomoći da se otvore nova radna mjesta. Recepti su drukčiji i njih bi, poput onog u Irskoj, valjalo slijediti. A tamo su provedene protržišne reforme, liberaliziran je zakon o radu, a sva davanja - porezi, doprinosi, parafiskalni nameti - na plaću su smanjeni. Provedena je reforma zdravstvenog i mirovinskog sustava i snižen je porez na dohodak. Na taj se način poboljšava status nezaposlenih, poslodavci su stimulirani da otvaraju nova radna mjesta, i to su područja u kojima bi sindikati i njihovi vođe trebali voditi okršaje, a ne se upuštati u nepotrebnu i beskorisnu borbu protiv rada studenata. Studenti su već u siječnju ove godine dobili po glavi kada im je Vlada smanjila neoporezivi iznos koji mogu zaraditi preko studentskog servisa. I nije potrebno ponavljati da smo sve siromašnije društvo i da je studentski rad velikoj većini nužan da bi uopće mogli studirati.