Ubrzano, jedna za drugom, iz svijeta dolaze vijesti koje Hrvatsku u raznim područjima života svrstavaju na samo dno. Tako nam je sada nesretan broj 13, jer je izišla 13., prestižna i najpoznatija, Šangajska lista najboljih svjetskih sveučilišta, i to od njih 1200. I dok je Sveučilište u Zagrebu, kojim smo se nekada ponosili i mahali njegovim diplomama, od 2011. do 2013. bilo u posljednjoj skupini Šangajske liste, onih u poretku između 401. i 500. mjesta, posljednje je dvije godine ispalo s liste. Zagrebačko sveučilište, koje je 140 godina starije od onog u Beogradu, nije među 500, beogradsko je u prvih 300, a ono u Ljubljani u grupi između 400. i 500. mjesta.

Ali nije najjadnije ni to što smo najlošiji u regiji, ili, ako se nekom više sviđa, okruženju, nego je od svega tužnije što to, čini se, nikog od odgovornih - dekane, rektora, nadležnu agenciju, ministra, Vladu... uopće ne zanima. Oni šute kao zaliveni, nitko se nije oglasio, kao da ih se to ne tiče, a u svakoj bi zemlji iole normalnih kritičkih i vrijednosnih sudova bilo bure, letjelo bi perje, a bilo bi i smjena. Važno da su svima puna usta reformi, i one kurikularne, ma što ona ikome značila. A kakve bi to uopće reforme mogle spasiti zagrebačko sveučilište i ostale više i visoke škole u Hrvatskoj, koje su posljednjih godina nicale, često bez pravih kriterija, kao gljive nakon dobrih kiša? Jer Hrvatska prednjači tamo gdje ne treba, pa tako ima nevjerojatno velik broj visokoobrazovnih ustanova, kao da je u nečijim glavama to bio kriterij za uspješnost na svjetskim listama vrijednosti. U rangu smo s Italijom, koja ima 61 milijun stanovnika, Velikom Britanijom, koja ih ima 66 milijuna, i Turskom, sa 79,5 milijuna. A jači smo od razvijene Švedske s 10 milijuna stanovnika. Ali sustav svjetskih vrijednosti nije u poplavi visokoobrazovnih ustanova u kojima rade profesori u poodmakloj dobi, ljudi koji tobože nemaju zamjenu, a koji nisu uhvatili korak s modernim tehnologijama u znanosti. Nedopustivo je da fakulteti masovno podižu dobnu granicu za 80 do 90 posto profesora nakon njihove 65. godine. U pravilu bi samo najkvalitetniji, manje od 15 posto profesora, trebali dobiti tu šansu, i to zbog izvrsnosti, koja bi trebala značiti da ne moraju jesti iz državnih jasli, nego zato što su izvrsni mogu privući sredstva iz privatnih izvora ili drugih zaklada te na taj način financirati sebe i svoje projekte. U svijetu je nulta tolerancija na bilo kakvo plagiranje u znanstvenoj zajednici, a u nas se i na to podobnima gleda kroz prste. U tome su i korijeni zašto je zagrebačko sveučilište podbacilo u vrijednosnim kriterijima kao što su znanstveno-istraživački rad, utjecaj na znanost, citiranost stručnih i znanstvenih radova, međunarodne znanstvene nagrade bivših studenata te učestalost objavljivanja radova stručnjaka.

Ma ne trebaju nama nikakve “ku...” reforme, nego valja stvari postaviti tako da su visokoobrazovne institucije važniji faktor od same države. One moraju postati žarište kreativnosti, tehnoloških i poslovnih inovacija. Tek tada možemo govoriti o sustavu svjetskih vrijednosti, a on se može iščitati iz primjera da su diplomandi Sveučilišta Stanford zaslužni za osnivanje 51 “unicorn” kompanije - startup kompanije, čija vrijednost prelazi milijardu američkih dolara. Ali Hrvatska je zakazala u poticanju konkurentnosti visokoobrazovnog sustava. Kreativnost se ne potiče i ne razvija, a treba to činiti u svim stadijima školovanja i usavršavanja, pogotovo u visokom školstvu. Fakulteti ne smiju biti mjesta gdje dolazi tek do prijenosa znanja s profesora na studenta. Valja ubiti uravnilovku, koja je institucionalizirana, koja je demotivirajuća za najbolje. Treba u prvi plan staviti poticanje izvrsnosti, ali prema prijedlogu o napredovanju u znanosti rektorskog zbora zagrebačkog sveučilišta izvrsnost nije na prvom mjestu. Tako su kvalitetni znanstvenici žrtvovani na račun onih koji griju fotelje u nekim institucionalnim tijelima i nemaju neke veze sa znanošću. Zato se i ne treba čuditi padu zagrebačkog sveučilišta, koji bi možda trebalo nazvati nacionalnom sramotom i katastrofom.