Često se, na žalost, piše o tome kako smo u mnogočemu dotaknuli samo dno u usporedbi s drugim europskim zemljama. Ali, eto, mi Hrvati, osvojili smo i europske i svjetske vrhove koji su opet dno, jer smo pri samom vrhu kada je riječ o svim mogućim disciplinama psovanja - od raznovrsnosti, učestalosti, pa do žestine. Lingvistička su istraživanja pokazala kako je psovanje Hrvatima u krvi, i to kojim god želite redom - tzv. obična psovka, bogopsovka, ili pak bludna psovka. U psovkama smo zajedno s Talijanima i Mađarima sama perjanica EU-a. Ali smo ih, na žalost, u nečem strašnom i pretekli, i to unatoč činjenici što nas se 86 posto izjasnilo katolicima.

Istraživanje u kojem su se bodovale kategorije raznovrsnosti, učestalosti i žestina psovanja, pokazalo je da smo nenadmašni kada se psuje Boga, Isusa, ili Djevicu Mariju. Zapravo, na tom planu i nema svetinje koja nije skinuta s neba, kao ni vrijednosti koja nije bačena u kaljužu i blato, jer imamo najinovativnije bogopsovače! Kada katolici Hrvati prostački i vulgarno “skidaju” sve moguće svece i svetinje s neba zaboravljaju da je psovanje grijeh protiv druge Božje zapovijedi “Ne izusti ime Gospodina, Boga svoga, uzalud”. A nemaju pojma kako je prema svetom Jeronimu “psovka strašnija od bilo kojega drugog grijeha. Ona je bezbožni govor usta protiv Boga. Svaki drugi grijeh, kada se usporedi sa psovkom, neusporedivo je manji”. Možda su to neki vražji puti, jer najstarija zabilježena hrvatska psovka, koja je zabilježena glagoljicom, doslovno na margini jednog zbornika glasi: “Ebi ga vrag”!

Valja se zapitati tko su najveći psovači u nas, koliko su česti i zašto se uopće psuje? Gdje su korijeni i kako se izvući iz te psovačke kaljuže? Recimo najprije kako je sama riječ “psovka” nastala od slične staroslavenske riječi srodnoj riječi “pas”, pa je zapravo psovati nekoga značilo obraćati se nekome kao psu. A danas su nam psi kućni ljubimci, pa koga onda najviše psujemo i koje su teme prisutne? Seks i neki glagoli povezani s njim, glavna su tema, a nakon Boga i svetaca i onih “sve po spisku”, Hrvati najčešće psuju članove obitelji - i to najviše majku. Zatim su tu otac, sestra, brat... U kombinaciji je najčešće jedan glagol vezan za općenje, koji potom doživljava razne kombinacije, posebice kad se povezuju obiteljski i životinjski odnosi - pas i mater, uz svu moguću prostačku maštovitost. Jer, bez obzira na to što je hrvatski jezik u usporedbi, primjerice s engleskim, mnogo siromašniji vokabularom, nema nam premca da sve začinimo i zapaprimo kada je riječ o psovkama. Nakon psa u životinjskom svijetu u psovkama prednjače krava, koza, konj i ovca.

Psuju danas svi, iako se nekad tvrdilo kako psuje samo otuđen čovjek koji se osjeća suvišnim. Narod psovača psuje iz čiste navike, pa neki koriste psovke i kao poštapalice, bez obzira na to što je psovanje znak nekulture, sirovosti i primitivizma, a za katolika bi trebalo biti i grijeh i sramota. Psovka je prisutna i u našem javnom životu, a psuju i javne osobe koje bi morale imati odgovornost za javnu riječ. Psuje se na filmu, u kazalištu, psuje se u pjesmama, na estradi, gdje su reperi suvremeni kočijaši, na televiziji... Amerikanci su izračunali da se učestalost psovki na njihovim TV kanalima u pet godina povećala za gotovo 2500 posto! Hrvati pak vole u mnogočemu biti amerikanizirani. Psujemo kao da smo svi oboljeli od koprolalije, bolesti koja se manifestira nenamjernim i nekontroliranim psovanjem. Stručnjaci će razlog pronaći u lošem kućnom odgoju, slabom sustavu obrazovanja, neprofiliranoj kulturi te u slabom kršćanskom odgoju. I kardinal Josip Bozanić navodi psovku kao jednu od glavnih neprijatelja obiteljskog sklada i zajedništva. Kardinal Alojzije Stepinac je pak govorio: “Hrvatski će narod propasti zbog svoje psovke, ako se ne obrati. To je psovački narod...”. Možda je kardinal samo bio ljut, ali bolna je istina da nas je psovka obuzela kao ovisnost. A ta se ovisnost liječi baš kao i ona o alkoholu, drogi, bludu i drugim porocima.