Da je doktorirati na politici, a posebno fuliranciji i politikantstvu, Hrvatska bi vjerojatno bila na krovu Europe, jer toliko je u nas “talenata” u tom raju gdje politički uhljebi sve bolje žive. Ali, kad je riječ o onoj pravoj znanosti, onoj s pravim titulama, Hrvatska se na žalost ne može baš pohvaliti. Ponajprije, Hrvatska je zemlja sa skromnim postotkom doktora znanosti, jer godišnje ih do te časne titule stigne tek oko 800. Jedan znanstvenik u nas dolazi na 324 stanovnika, u Sloveniji na 170, u Finskoj na 97, a u Švedskoj na 96 stanovnika. Čak oko 80 posto polaznika nikad ne doktorira, a oni koji doktoriraju čine to za u prosjeku 7,5 godina, dok je u EU-u prosjek 4 godine.

U nas se doktorira s 35 ili 40 godina, a u EU-u s 26 do 28 godina. U strukturi visokoobrazovanih stanovnika znanstvenici čine skromnih dva posto. Hrvatska zapošljava tek nešto više od desetak tisuća raznih znanstvenika - istraživača, dok su u razvijenim zemljama te brojke za nas astronomske - u Njemačkoj oko 550.000, Švedskoj i Velikoj Britaniji oko 470.000. Neslavni, posljednji smo u EU-u i po broju patenata - imamo ih oko pet na milijun stanovnika, a prosjek u EU-u je 110! I citiranost naših znanstvenika u stalnom je padu, a prema nekim izvorima naša sveučilišta i fakulteti padaju na svjetskim ljestvicama. A kada se svemu tome doda i da smo po izdvajanjima za obrazovanje i znanost na začelju Europe, da u tu svrhu izdvajamo tek 0,8 posto BDP-a, da smo u rangu Srbije, Crne Gore, Bugarske..., a europski je prosjek 2,03 posto, tragedija u kojoj se našla hrvatska znanost još je gora. Ono što svemu daje još crnju sliku jest podatak da smo recimo 2003. izdvajali više nego posljednjih godina. K tome imamo i vrlo loš omjer u kojem su znanstvenici s područja društvenih istraživanja prema prirodoslovno-matematičkim kod nas 70:30, dok je u zemljama koje idu silno naprijed upravo obrnuto. Uza sve to, imamo znanstvenika koji su nezaposleni, kao i onih koji odlaze u inozemstvo, a podatci kažu da je za otprilike šest do deset godina rada i školovanja znanstvenih novaka država uložila između 1,5 do dva milijuna kuna u svakoga od njih!

Sasvim dovoljno podataka, na žalost crnih, za pitanja kamo ide hrvatska znanost, može li se i kako stanje promijeniti? Prije svega u političke glave mora ući pod hitno spoznaja da je obrazovanje prioritet i da je pokretač razvoja veza između znanosti i gospodarstva. To je zapisano i u strategiji EU-a - do 2020. dostići brojku od 3 posto izdvajanja za znanost i istraživanja. Naša država, vlast, mora jasno strateški izraziti što joj treba, ići ukorak sa svijetom i osnažiti područja znanosti i tehnologije, koji ubrzano napreduju. Jer svijet grabi prema revoluciji u medicini, genetskom inženjeringu, informatici, umjetnoj inteligenciji... To, ili stagnacija i daljnje propadanje.

Političari koji vide, kao Justin Trudeau, kanadski premijer, donose revolucionarne odluke - Kanada će samo za potrebe znanstvenih projekata izdvojiti ove godine čak 72 milijuna dolara, od čega 19 milijuna ide indirektnim troškovima koje po pitanju ove “stavke” imaju sveučilišta. Odmah će mnogi skočiti i reći nismo mi Kanada. Da, i nismo, jer je sramotno da čak 90 posto proračuna za znanost ide za plaće, pa za prava istraživanja ostaje skoro pa ništa. Srećom da znanost povlači najviše sredstava iz EU fondova, pa se ono malo projekata nekako hrani da prežive. A hrvatski znanstvenici za koje nema mjesta odlaze. I to odlaze kvalitetni znanstvenici, u najboljim godinama, pa vani postižu brojne sjajne rezultate za neke druge zemlje. Odlaze i zato što je i u znanosti, kao i u drugim područjima u Hrvatskoj, unakažen i korumpiran sustav vrijednosti. Uz to, vrlo su niski kriteriji u znanstvenom probiru na svim razinama, čime se dovodi u pitanje i kvaliteta doktorskog studiranja kao i opstanak mladih istraživača, što bi nas moglo odvesti još niže na ljestvici i do stupnja totalne irelevantnosti na međunarodnoj znanstvenoj pozornici. Doktori politike, pamet u glavu, jer će nas pojesti moćne gospodarske sile, a u EU ćemo više uplaćivati negoli iz EU-a povlačiti.