Kolumne
Pod reflektorom Piše: Milivoj Pašiček
Strah od koncesija
Datum objave: 8. srpnja, 2017.

Već dugo oporba, ako je uopće ima, nije toliko jedinstveno i čvrsto jurišala u Saboru, koristeći se svim mogućim sredstvima, kao pri donošenju Zakona o koncesijama. Zakon, koji je, istina, stavljen na stol u posljednji tren, na kraju je prošao jer je HDZ sa svojim podupirateljima za njega osigurao tanku većinu od 77 glasova. I nakon toga nastavila se paljba u stilu kako taj zakon ugrožava cijelo bogatstvo, da će sada lokalni šerifi koncesije davati odanima i podobnima, da je HDZ izglasao najkriminalniji zakon koji će građanima koji žive uz more oduzeti plaže i druga dobra koja pripadaju svim građanima Hrvatske.

Bilo je prosvjeda, podigla se buka, neki su zastupnici naročito bili glasni vičući da se rasprodaje Dalmacija, da se rasprodaju otoci, da će ljudi na plaže isključivo uz plaćanje... A što je zapravo prava istina o svemu, koliko se i kada treba bojati Zakona o koncesijama? Postoje li i mogu li uopće postojati u Hrvatskoj privatne plaže? Hoće li hrvatski čovjek doista smočiti noge u svom hrvatskom moru samo onda kada plati ulaz na plažu? I na što se uopće sve odnosi taj zakon?

Najviše je povika bilo zbog plaža, a predmet tog zakona još je niz područja i dobara, kao što je pravo lova na državnim lovištima i u uzgajalištima divljači, korištenje voda, pomorski i riječni prijevoz, građenje i upravljanje autocestama, usluge javnog prijevoza, zračne luke, razne komunalne djelatnosti, pa sve do usluga u turizmu, zdravstvu, sportu, medijskih usluga... U tom širokom spektru sasvim je sigurno mnogo prostora kako bi se dodjelom koncesija unaprijedio posao, zaposlilo više ljudi i stvarale nove vrijednosti. Strah od koncesija bio bi na tom planu strah od privatizacije, strah od toga da nešto što smo do sada svi plaćali, od čega je grcala državna i inače tanka kasa sada preuzme na stotine koncesionara, koji će tim dobrima gospodariti za dobrobit svih građana unutar zakona i pozitivnih propisa. Često, kada treba i ne treba, znamo se busati u prsa i tvrditi kako smo Europljani, da baš tu pripadamo, ali svaki put kada pokušamo implementirati vrijednosti i zasade te Europe, javljaju se otpori, tada se diže graja, jer, eto, netko će nas opet pokrasti, netko će uzeti ono što pripada samo nama. Na žalost, strah koji građani nose u sebi datira iz vremena nepoštene i mučne privatizacije, pa je i riječ “koncesija” odmah crvena krpa.

Zašto se sada ipak ne treba plašiti ni da će netko ukrasti naše more, oteti nam plaže i da nam neće dati smočiti noge u našem Jadranu? Valja znati da su koncesije na pomorskom dobru već regulirane Zakonom o pomorskom dobru i lukama, i sve se koncesije na pomorsko dobro donose prema tom zakonu. Stručnjaci će reći kako Zakon o koncesijama propisuje postupak dodjele koncesija u svim područjima, a za plaže je nadležan Zakon o pomorskom dobru. A pomorsko dobro je vlasništvo države, ono ne može biti privatno, pa tako u Hrvatskoj nema i neće biti ni privatnih plaža. One mogu biti ili javne ili pod koncesijom, a koncesionar može samo i jedino upravljati plažom i naplaćivati usluge i infrastrukturu - ležaljke, suncobrane, ali ne i ulaz na plažu! Ne može se ni zabraniti ulaz na bilo koju plažu jer pomorsko dobro - dobro je svih nas. Zakonski se plažu ne može ni ograditi. Sve ostalo je uzurpacija, protuzakonito, baš kao i betoniranje “privatnih” plaža uz vikendice i vile čiji su se vlasnici protuzakonito spustili sve do mora. Naravno da se u nas zakoni i propisi manje ili više ne poštuju i zato valja pojačati kontrolu, kako ne bi bilo zloporaba, pa će onda nestati i strah od mogućih makinacija, netransparentnosti i pogodovanja. Onaj tko dodjeljuje koncesiju mora oformiti stručno povjerenstvo koje će reći tko je najbolji ponuđač, a u povjerenstvu svakako treba biti i predstavnik lokalne samouprave. Naravno, dobro su došli i lokalni koncesionari, ali oni moraju igrati tržišnu utakmicu prema EU standardima, ravnopravno sa svima drugima, jer u utakmici svi moraju imati iste mogućnosti. A da koncesija dođe u prave ruke, stvar je provedbe natječaja i potom nadzora. Ne radi li netko potom zakonito, koncesija se može i oduzeti.