I ako se podaci o bruto domaćem proizvodu pojedinih dijelova Hrvatske, koje je Državni zavod za statistiku predočio hrvatskoj javnosti, odnose na 2007. godinu, oni vrlo vjerno ocrtavaju i sadašnji osjećaj nejednakosti kvalitete života u pojedinim dijelovima Hrvatske. Da je Grad Zagreb u tom smislu svojevrsna hrvatska oaza, znamo i bez podataka Zavoda, a ni preostale tri županije koje imaju iznadprosječan BDP (Istarska, Primorsko-goranska i Dubrovačko-neretvanska), nažalost, nemaju nikakve veze sa Slavonijom i Baranjom. No, zato je na samom dnu, logično i očekivano, upravo jedna slavonsko-baranjska županija, i to Brodsko-posavska. Ne treba sumnjati ni da su naznačene razlike danas još izraženije nego 2007. godine, a s obzirom na aktualno smanjenje isplate poticaja seljacima za prošlu godinu, zbog čega je dobar dio Slavonije i Baranje trenutačno na nogama, taj će se nerazmjer očito i dalje povećavati.

Regije “u zapećku”
Osim davno deklarirane želje gotovo svih za “ravnomjernim razvitkom svih dijelova RH” gotovo ništa se u praksi do danas nije promijenilo. Niti je zaživjela dugo najavljivana podjela Hrvatske na regije (osim statistički), niti su, primjerice, ministarstva poljoprivede ili turizma dislocirana u one dijelove zemlje koji su najviše zainteresirani za njihov kvalitetan rad. Iako nas je upravo približavanje Europskoj uniji guralo bliže regionalnoj priči, ona je na ovim prostorima ostala “u zapećku”, za neka (valjda) bolja vremena. Ako do tog vremena u Slavoniji i Baranji uopće preostane išta vrijednoga oko čega bi se regionalna priča mogla graditi. U vrijeme dok u dobro stojećoj Istri svako malo progovore o svojim željama za autonomijom, mi svjedočimo potpunoj devastaciji izvornog identiteta Slavonije i Baranje, posebice u gospodarskom smislu. Tako je trgovina u ovdašnjoj gospodarskoj strukturi danas postala nadmoćna u odnosu na nekada dominantne, profitablnije gospodarske grane, a lista ugašenih ili ozbiljno posrnulih tvrtki koje se bave proizvodnjom (a koje su nekada imale težinu i na hrvatskoj razini), sve je duža. Uzroka je mnogo i svi ih znamo gotovo napamet - od direktnih posljedica rata, nedovoljne brige države na njihovu uklanjanju, prometne izoliranosti, bijega kapitala i najkvalitetnijih kadrova, do katastrofalne obrazovne strukture i gubitka tržišta.

HSS zaboravio svoje ime
U situaciji kada ni drugima nije lako ne možemo očekivati da će pozicije ljudi i tvrtki s ovih prostora braniti bilo tko drugi osim nas samih, pa i aktualne prosvjede seljaka treba doživljavati na taj način. Ako o interesima poljoprivrednih proizvođača već nedovoljno razmišljaju članovi vladajuće koalicije (primjerice HSS, kojemu bi već po imenu stranke to trebala biti prva briga), okružje u kojemu žive ostaje im kao jedina nada za ozbiljniju potporu njihovim zahtjevima. Ovako, uz sve one nepoznanice koje bi nam uskoro trebao donijeti ulazak u EU, slavonsko-baranjski radnici i seljaci samo mogu pratiti kako se život i bez toga igra sudbinama njihovih obitelji. Sredinom prošle godine krenuo je “harač” i svi smo shvatili da neće biti lako. Aktualna vlast prešutno je dobila vrijeme da pokuša nešto učiniti, no sad se strpljenje ljudi bliži kraju, i vladajućima polako nestaje tla pod nogama.