Kada smo krajem prošle godine na stranicama našeg lista u jednom od tekstova najavljivali mogućnost vala novih stečajeva u Slavoniji i Baranji i daljnjeg širenja nezadovoljstva radnika drugih tvrtki početkom 2010. godine, to baš i nije bilo svima po volji. Danas je to, nažalost, stvarnost.

Granica izdržljivosti
Gotovo da ne prođe ni dan, a da ne svjedočimo nekoj novoj crnoj vijesti koja govori o tome kako se posljedice recesije i dugogodišnjeg neodgovornog obnašanja vlasti, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini, odražavaju na život stanovnika najistočnije hrvatske regije. Samo u prvih nekoliko dana ovoga tjedna nezadovoljni mljekari najavili su svoje prosvjede za 1. ožujka, ministar poljoprivrede Petar Čobanković seljake je izvijestio da će im biti isplaćeno samo 60 posto od dogovorenog iznosa poticaja za 2009., oko 500 seljaka s područja Đakovštine koji su predanu robu fakturirali (ali ne i dobili novac) zasad ostaju bez odštete, održan je štrajk već duže vrijeme radom Uprave nezadovoljnih radnika Osječke pivovare, prosvjedima su zaprijetili i radnici Sušionice u Vrpolju, u velikim je problemima i orahovički KIO... A i u većini drugih tvrtki, gdje redovita isplata plaća dosad nije bila ugrožena, više se raspravlja o tome koliki im postotak smanjenja plaće slijedi, negoli se razmišlja o nekakvom novom razvoju kad se, i ako se uopće, ove godine počne rasplitati hrvatsko klupko nelikvidnosti i međusobnog neplaćanja.
Dodamo li tome i kako je Vlada upravo otpočela niz sastanaka s predstavnicima Sindikata zaposlenih u državnim i javnim službama, kojima se također želi postići nekakav sporazum o smanjenju plaća, jasno je da smo blizu onoga što bismo mogli nazvati najnižom točkom izdržljivosti prosječnih hrvatskih građana. Za one koji su bez posla ostali već prije nekoliko mjeseci jasno je da je ta granica već probijena. O tome kako ti ljudi danas žive ili kako je mladima koji su tek počeli tražiti posao, teško je i razmišljati, a kamoli biti u njihovoj koži. U usporedbi s njihovim brigama aktualna (i opravdana) rasprava o čudnom izboru savjetnika novog hrvatskog Predsjednika djeluje kao dječja igra. Više kao neka potvrda da unatoč svemu do svijesti najmoćnijih u ovoj državi još uvijek nije doprla već opisana, tužna sudbina nemalog broja ljudi. Tim prije što je prethodno najavljivano kako upravo takvo opredjeljenje većine hrvatskih birača jamči ozbiljnost i pravednost, te prekid dosadašnje prakse zbrinjavanja podobnih kadrova ili vraćanja dugova nekome. No, očito je to još uvijek hrvatska realnost, pa se deklarativno i dalje zalažemo za jedne vrijednosti, a u praksi primjenjujemo nešto sasvim drugo.

Uzaludni S.O.S.
Pa onda ne čudi što se i S.O.S. poruke iz Slavonije i Baranje, ali i drugih, manje bogatih dijelova Hrvatske, u centrima moći još uvijek doživljavaju kao nešto što se događa nekome drugome, kao da se to već sutra ne može dogoditi i svakome od nas. A život u okružju prosvjeda, stečajeva i štrajkova svakodnevica je na koju su se ovdje ljudi već posve naviknuli, nešto poput nametnutog slavonsko-ruskog ruleta u kojem nikako ne želite da kuglica (ili metak) zastanu baš na vašem broju.