Sutra će konačno zaživjeti dugo najavljivani projekt hrvatske Vlade, Hrvatske narodne banke i poslovnih banaka, kao prvi ozbiljan antirecesijski korak koji bi trebao omogućiti zdravom dijelu hrvatskog gospodarstva lakšu realizaciju novih investicija i likvidnost. Prva aukcija na kojoj će se poslovne banke natjecati za državnih 200 milijuna kuna (a kojima će pridodati svojih 300 milijuna) tako bi poduzetnicima trebala na raspolaganju ostaviti pola milijarde kuna kredita. Naravno, ako njihovi projekti i ponude budu prihvatljivi HBOR-u koji će zajedno s poslovnim bankama kredite odobravati. Iako su spomenute mjere neki proglasili zakasnjelima, to je jedina opipljiva stvar za koju se posrnulo hrvatsko gospodarstvo danas može uhvatiti. A sutra bi se cijela ta priča, koja je udarnim vijestima i naslovnicama novina dominirala još prije mjesec dana, konačno iz sfere najava trebala pretočiti u stvarne mjere.
Da očekivanja od svega toga u startu ne budu prevelika opet se pobrinuo hrvatski glas razuma - Željko Rohatinski, guverner HNB-a, koji je već upozorio da je termin “mjere za spas gospodarstva” u ovom slučaju neprimjeren jer pojedinačne mjere to ne mogu biti. No, ono što svakako moraju biti je poticaj intenziviranja kreditne aktivnosti koja je 2009. stagnirala, što je nužno promijeniti.

Suspregnuti egoizam
Tako će Vlada tjedan koji je počeo objavom crnih brojki sa Zavoda za zapošljavanje pokušati ipak završiti vedrijim tonovima. Iako nitko sa sigurnošću ne može reći kako će se to točno odraziti na alarmantnu brojku od 309.562 ljudi bez posla, ministar Šuker vjeruje da se ovim mjerama nezaposlenost za početak može bar opet svesti na ispod 300.000. Je li se ranijim i energičnijim djelovanjem mogao izbjeći gubitak više od 55.000 radnih mjesta u godinu dana sada više ni ne vrijedi raspravljati, pa i ne čudi dojam da su prvi put, još od vlade nacionalnog jedinstva, stručnjaci, ali i političke stranke u Hrvatskoj, bar dijelom spremne suspregnuti egoizam i pojedinačne ciljeve radi nečega što je interes svih ljudi koji ovdje žive. Hoće li to biti dovoljno, ne zna nitko jer i veće europske zemlje od Hrvatske danas grcaju u problemima.

Nikako ne kao devedesetih
Tu nikako nije samo Grčka, koja je već na koljenima i uz pomoć ostalih članica EU-a pokušava naći izlaz iz teške situacije, već je mnogo zabrinutosti i zbog stanja u Portugalu, Španjolskoj ili Irskoj. Crne prognoze ekonomskih stručnjaka kako bi novi val krize mogao uskoro stići iz Kine, koja je proteklih mjeseci proglašavana zamašnjakom svjetskog izlaska iz recesije, nepotrebno je i spominjati. Iskreno vjerujući kako se kineski slučaj ipak neće pokazati mjehurom od sapunice, Hrvatska se time doista ne može opterećivati. Kod nas je svjetska kriza kasnije stigla, sada je osjećamo u punoj snazi i prvo se moramo s njom (a još više sa samima sobom) izboriti, a na ono što će se događati izvan naše zemlje - ionako ne možemo utjecati.
Generacija koja bi danas trebala biti nositelj razvoja u Hrvatskoj tako je nakon rata još jednom u samo dvadesetak godina suočena s novim, velikim ispitom koji će odrediti kvalitetu životu svih stanovnika ove zemlje. Nadajmo se samo da ćemo iz njega izići uz više zdravog razuma, a manje gramzljivosti i bezakonja negoli se to događalo devedesetih.