Čelnici, inspiratori i podupiratelji referendumske inicijative "U ime obitelji" imaju razloga slaviti prošlonedjeljni uspjeh. U samo nekoliko mjeseci uspjeli su se mobilizirati i vrhunski organizirati, prikupiti tričetvrt milijuna potpisa za ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene i na samome referendumu dobiti podršku gotovo milijun građana.

Usto su – bio im to plan ili ne – uspjeli uzdrmati sadašnju vladu te okuražiti slične referendumske inicijative. Predreferendumska retorika uglavnom se vrtjela oko osi većina-manjina. Pritom se većina pozivala na svoje demokratsko pravo i duhovnu tradiciju da zaštiti institut braka od postmodernističkih novuma, dok se manjina, u ovom slučaju spolna i rodna, borila za pravo da ne bude diskriminirana. I jedni i drugi govorili su o teroru kojem su izloženi od onih drugih. Na kraju priče opet se prošuljao podatak koji mora zabrinuti i "tihu" većinu i "agresivnu" manjinu. Obje su, naime, bile u manjini. U manjini spram one doista prave, ideološki i svjetonazorski amorfne većine. Ta većina nije ni tiha, jer i tihog se čuje ako nije prevelika galama, niti je agresivna, jer da jest već bi se naokolo junačila i galamila o sebi. Riječ je o posve umrtvljenoj većini koja već godinama pobjeđuje na skoro svim izborima, pa je bogme i na ova dva referenduma koja smo - nakon dvadeset godina referendumskog celibata - imali u ubitačnom ritmu jednom godišnje. Apstinenti su, dakle, opet bili većina. I dok je apstinentske Hrvatske, ni jedna druga većina ne bi smjela uzeti si pravo pretjeranog dičenja ostvarenim rezultatom. Pogledajmo uostalom novije rezultate apstinentske većine: 62 posto na referendumu o braku; 52,72 u prvom i 58,35 posto u drugom krugu ovogodišnjih lokalnih izbora; 79,16 posto (!) na izborima za Europski parlament; 56,49 posto na referendumu za pristupanje EU... Nije, naravno, riječ o uvijek istima, ali očito postoji kritična masa onih koji beznadno razočarani, gnjevni ili naprosto nezainteresirani neizravno odlučuju o sudbini države. Kada bi se, kao u Belgiji ili Luksemburgu, i kod nas uvela zakonska obveza izlaska na izbore, tada bi legitimitet svake izabrane vlasti i svaka odluka donesena referendumom imali mnogo čvršće demokratsko vezivo. No, kako te obveze nema, svaka stranka i svaki političar te svaka inicijativa i njezin nadobudni lider trebaju imati na umu gorku činjenicu da razlozi za slavlje svakog osvojenog mandata i ostvarenog rezultata ostaju u sjeni tog umrtvljenog diva - hrvatskog Apstinenta. Onog koji bez promocije i agitacije sustavno pobjeđuje, a o kojemu, ruku na srce, ne znamo gotovo ništa.