Datum objave: 17. siječnja, 2018.
Kada sam se prošle godine vraćao iz Geneve, trebao sam doći u Zagreb Lufthansom preko Frankfurta. No, u zadnji čas otkazan je let. Cijeli dan bio sam zatvoren u zrakoplovnoj luci, kao u zatvoru. A onda, nakon što sam čekao da osoblje u zrakoplovnoj luci nađe novi let, zagubili su mi kofer. Stajao sam satima kod trake za prtljagu umoran i živčan k'o pas. Jedna dobronamjerna gospođa mi priđe i kaže: “Treba misliti pozitivno.” Skoro sam je stjerao u... Jeftini recepti iz još jeftinijih priručnika za sreću ili samopomoć tipa onog Šimleše ili Mirjane Krizmanić nešto je što mi uvijek diže tlak.
Sumnjičavost
A onda je ta ista gospođa koja me je “tješila” da “mislim pozitivno” doživjela isto i, bogme, počela histerizirati. Nije mi padalo napamet ni njoj niti bilo kome nuditi formule za prevladavanje nenormalne situacije, zato što je nenormalno u nenormalnim situacijama ponašati se normalno. Nemaš što tu “misliti pozitivno” kada je sve negativno, osim ako si noj, a ne čovjek. Još je samo trebala reći da “treba vladati sobom”, kada de facto ne vladaš sobom, već si u rukama kafkijanske birokracije.
Prošli tjedan naslovnice medija preplavili su rezultati “indeksa sreće”. Pa Danci najsretniji, pa ovi manje, pa Hrvati nesretniji od Srba, pa... bla, bla, bla. Koji to idiot ide mjeriti (kolektivnu) sreću, uvijek se pitam kada takve “znanstvene” ezoterije i vijesti preplave javni prostor. Mjeriti jedan fluidni i nejasni osjećaj i pojam isto je kao brojiti koliko anđela stane na vrh igle.
Što je to uopće sreća? Njemački filozof Robert Spaeman tako kroz povijest nabraja više od tristo definicija sreće, koje su nerijetko u proturječnosti. Nekome je sreća kada komšiji crkne krava, nekom, tko ima probavne tegobe, kada se dobro posere, nekome... Tako Spaeman svoj zaključak sažima u židovskoj priči: Sin dolazi ocu i kaže mu kako će oženiti gospođu Katz. “Ali, sine, ti znaš njezin stil života, ti znaš njezine 'kvalitete', takva osoba nije za tebe.” Sin odgovori: “Da, tata, ali samo s njom mogu biti sretan.” Otac pogleda i reče: “Biti sretan? Kakve koristi od toga?”
Sva velika djela čovječanstva trebaju nas učiniti sumnjičavima prema sreći. Ona nisu bila proizvod “sretnih” ljudi i događaja, piše Paul Watzlawik u ironičnom pamfletu “Instrukcije za one koji žele biti nesretni”. Nesreće, tragedije, katastrofe, zločini, opasnosti, tuge, nezadovoljstva, zločini, tjeskobe – evo vam materije svakog velikog stvaralaštva, piše Watzlawik. Danteov “Pakao” puno je genijalniji od “Raja”, Miltonov “Izgubljeni raj” drastično nadilazi “Osvojeni raj”. Bez Kierkegaardove tjeskobe nikada ne bismo dobili grandioznu filozofiju egzistencije, bez Pascalovih ili Cioranovih depresija i tuga bili bismo uskraćeni za neke od najlucidnijih misli u povijesti, Kristova patnja kroz povijest bila je izvor nadahnuća za najgenijalnija djela čovječanstva, od likovne do glazbene umjetnosti, a za kršćane i spasenja, bez iskustva holokausta nikada ne bismo dobili Viktora Frankla i jedan od najplemenitijih pristupa psihoanalizi nazvan logoterapija, koliko je briljantnih stihova i pjesama ispisala pjesnička melankolija, koliko je patnje, žrtve i osamljenosti trebalo genijima koji su stvarali znanstvene i tehničke izume i otkrića... Tako Watzlawik zaključuje: “Govorimo jasno, što i gdje bismo bili bez naših nesreća? One su nam, u doslovnom smislu riječi, bolno nužne.”
Ugašena kreativnost
Bez nesreća ljudi bi bili kao životinje u zoološkom vrtu: Zaštićene su od svih opasnosti, sve im je proviđeno, od hrane do medicinske skrbi, no za razliku od onih u prirodi koje svaki dan nose glavu u torbi, one su poput zombija, nalik na depresivne ljude, ugašena im je svaka “kreativnost” i kada biste ih pustili u prirodu, totalno bi se pogubile, kako su istraživanja i pokazala. To pak što kod životinja zovemo zoološki vrt, kod ljudi je pojam socijalne države, što je socijalna država izdašnija, ljudi sve tromiji i objesniji.
Najveća je nesreća današnjeg vremena što je sreća postala najprije pravo, što je postala ispolitizirana pa ušla u ustave i zakone, da bi ju nakon toga ljudi počeli shvaćati kao dužnost, kao imperativ, pa je potraga za srećom postala najveći izvor nesreće, kaže Zygmunt Bauman. Patiti, ne osjećati se dobro, postalo je društveno neprihvatljivo, sramota.
Maltretiranje srećom Zapad je pretvorilo u depresivnu narcisističku ludnicu, u šuplji konzumeristički bazar koji simboliziraju stilist i psihijatar.
Oprostite što “ne mislim pozitivno”. Muka mi je od sreće, a još više od indeksa sreće. I baš mi je super što me sreća ne zanima. Imam pametnijeg posla...