Datum objave: 3. siječnja, 2018.
Aktualna sapunica oko slovensko-hrvatskog arbitražnog (ne)sporazuma u ustima aktera, posebno u Bruxellesu, stalno se komentira pozivanjem na "europske vrijednosti". Što je to vrijednost? Sama riječ vrijednost može značiti sve i ništa. Jednako tako i sintagma europske vrijednosti. Dobro, netko s pravom može reći: Pogledajte članak drugi Lisabonskog ugovora i tamo vam sve lijepo piše što su "europske vrijednosti" – poštovanje slobode, ljudskih prava, manjina, jednakopravnost muškarca i žene, vladavina prava... Da bih riječi, sve to lijepo piše i zvuči. No kako "europske vrijednosti" izgledaju u stvarnosti. Pođimo samo od posljednje spomenute, od vladavine prava. Upravo je hrvatsko-slovenski granični spor primjer "europskih vrijednosti". On nije rješavan prema principu vladavine prava, već je isto derogirano budući da je Slovenija tražila, blokirala i uvjetovala, polazeći od poziciji moći kao članica EU-a, da se ne sudi po pravu i na za to predviđenom sudu, već na onom jadnom ad hoc arbitražnom kupusu po principu ne prava već "pravičnosti". A kada je "pravičnost" u pitanju, onda naš narod kaže "krava je naša". Ni kada su članovi toga suda, i sama Slovenija, kontaminirali proces i rušili "vladavinu prava", Europska unija opet je bila na strani onih koji krše vladavinu prava. I dakako, Juncker, u trenucima dok je još bio relativno trijezan, poziva Hrvate da poštuju "europske vrijednosti". Vladavina prava kao temeljna europska vrijednost pokazala se kao fikcija i kada je Hrvatskoj, nakon pritiska Italije, uskraćeno (međunarodno) pravo da proglasi gospodarski pojas, što su sukladno vladavini prava učinile sve članice Europske unije.
Nietzsche je pobijedio
Ne postoje nikakve europske vrijednosti. Jedina europska vrijednost je zakon jačega, a to što piše u članku drugom Lisabonskog ugovora i provodi se i interpretira prema ovoj temeljnoj i jedinoj europskoj vrijednosti: Tko jači taj kvači!
Kako smo do toga došli? Jednostavno. Znanost o vrijednostima zove se aksiologija. Pojednostavljeno, za novine, postoje dva pristupa shvaćanja vrijednosti. Prvi, koji je na Zapadu vladao milenijima, a proizlazi iz grčke filozofije i judeokršćanske tradicije, kaže kako su vrijednosti utemeljene u ljudskoj razumnoj naravi, čovjek ih ne stvara, već ih tijekom vremena shvaća i prihvaća. Ne ubij, ne ukradi, ne laži..., u jednom, deset zapovijedi. Ovdje je ključno da vrijednosti nisu ništa subjektivno, već objektivno, da, stručno govoreći, nema aksiologije bez ontologije. Upravo na odvajanju ontologije i aksiologije, subjektivizacijom morala i apsolutiziranjem čovjekove slobode nastaje druga paradigma na kojoj počivaju europske "vrijednosti". Simbol te paradigme je najgenijalniji barbar u ljudskoj povijesti, Friedrich Nietzsche. Njegovo "prevrednovanje svih vrijednosti", odbijanje Apolona (princip razuma), na konto Dioniza (princip slijepe želje opijene slobodom bez limita) dovelo je do toga je počelo svega volja, a ne razum. Točnije volja za moć kao zakon jačega. Nietzsche je pobijedio i Sokrata i Platona i Isusa. Vrijednosti u Europi nisu nešto zadano što izvire iz bitka, iz čovjekove razumne naravi, već iz slijepe želje. Tako je u Europi na djelu ničeansko "prevrednovanje svih vrijednosti", od onih vezanih uz brak i obitelj, pa do onih za samu ljudsku narav. Tako, samo neki primjeri, nema više imena majka i otac u maticama, već roditelj A i roditelj B, nema više muških i ženskih WC–a, već samo rodno neutralnih, domoljublje je zamijenjeno "ustavnim patriotizmom"... Mogao bih do jutra nabrajati što su to "europske vrijednosti", počevši od pišanja u rodno neutralnom WC-u pa do odnosa prema vlastitoj, europskoj kulturi i prošlosti koju se mrzi i odbacuje, pa će se kritika islama nazvati islamofobijom, a vrijeđanje kršćanstva činom emancipacije.
Schuman u ludnici
Milan Kundera, nikakav kršćanin ili pop, u romanu "Besmrtnost" melankolično konstatira kako živimo u bolesnom vremenu u kojem "svaka želja želi automatski postati (ljudsko) pravo". Tako, da biste živjeli i stvarali "europske vrijednosti", morate biti dovoljno moćni, kao LGBT i financijski lobiji, uz ozbiljnu sinkopu, amneziju zdravog razuma.
U takvoj Europi koja je odbacila samu sebe ne samo moja malenkost već svatko zdravorazuman osjeća se kao podstanar. Europa nije moja kuća. Ja sam tu izbjeglica. Ona je moje tužno sjećanje, sjećanje na jednog od otaca Europe Roberta Schumana koji reče: "Europa će ili biti kršćanska, ili je neće biti." Eh, zbog ovakve izjave u današnjoj EU Schuman, kao i de Gasperi ili Adenauer, praktični katolici, njezini utemeljitelji, bili bi strpani u ludnicu. Sukladno "europskim vrijednostima".