Od djetinjstva sam, u rodnoj kući u Đakovu, odrastao uz pse, bilo svoje bilo susjedove. Švrćo, Rio, Cigo..., bilo ih je puno, od njemačkih ovčara, preko avlijanera, i raznih “čistokrvnih” mješanaca. Zato su mi razmišljanja o psima koja su izrekli velikani kojima je pas bio uistinu “najbolji prijatelj”, koji ih je oplemenjivao u ljudskosti, itekako bliska. “Pas je pravi džentlmen”, pisao je Mark Twaine, “pas ne laže, iskren je, nikada te neće izdati, ima povjerenja, velikodušan je.”
Sve suprotno od velike većine ljudi. Zato nije čudno da Victor Hugo kaže: “Kada gledaš u oči psa, kako možeš sumnjati ima li dušu.” Za znatan dio ljudi taj je pisac, kao i mnogi od nas, s pravom sumnjao imaju li ljudi dušu, ali za psa – nikada.
U Bilju, mjestu na rubu Kopačkog rita u neposrednoj blizini Osijeka, dilema tko ima dušu, pas ili čovjek, može dobiti svoj odgovor, u korist psa, naravno. Prije nekoliko mjeseci moj je sin naletio na malenog psa, možda šest mjeseci, koji je izmučen, gladan i izranjavan lutao selom. Pogled u njegove tužne oči za mene je bio apel: Molim te, čovječe, pomozi, meni bijednom i odbačenom psu. I “posvojio” sam ga. Zvali smo veterinara, čipirali ga, oprali, nahranili, napravili mu veliku kućicu s izolacijom, a on je uzvratio velikom zahvalnošću.
Bezdušni ljudi
Oplemenio nas je sve, posebno djecu, koja ga obožavaju, koju je učinio još boljom djecom. Taj mali slatki odbačeni lutalica, kojeg smo nazvali Crni. Ime nije bilo teško iznjedriti jer je naš Crni sav crn. Malo je divlji, prerazigran, ponekad i naporan, ali s obzirom na traume koje je kao beba prošao, nije čudno. No sve je bolje i bolje... Nisam jedini u Bilju koji je udomio takvog psa. Upoznao sam ih mnogo, jer mnogo napuštenih pasa hoda Biljem. Bezdušni ljudi dovoze ih ovamo ili u šumu kod Čeminca, uglavnom iz Osijeka, i ostavljaju, odbacuju poput smeća. Pod okriljem noći. Oni lutaju gladni i prljavi, pa postaju ili preplašeni ili agresivni, a nerijetko završe pod kotačima automobila ili kamiona.
Najgore je u sezoni godišnjih odmora, tada napušteni psi preplave Bilje i okolna mjesta. Tada bezdušni ljudi, kako im ne bi kvarili komfor na moru, šutnu pse ovamo, na ulicu ili u šumu. Inače, kako je moj devetogodišnji sin Ante, koji je Crnog doveo u kuću (“u nas svi se zovu Ante, pa čak i Antina sestra”), rekao: “Tata, ljudi pse tretiraju kao komad odjeće, kada im dosadi, odbace je.” Uistinu, pas je za mnoge snobove statusni simbol, a ne Božje stvorenje vrijedno brige i poštovanja, pa kada neka pasmina iziđe iz mode, izbace je van, a nabave onog psa koji se sada “nosi”. Neki se, opet, koji iz Osijeka bježe u Irsku ili Njemačku rješavaju pasa jer su im teret, kao i ova država, koju, kao i pse, napuštaju. A pas, nažalost, nije ni HDZ–ovac ni SDP–ovac pa ne može preko političkih mentora tražiti uhljebljivanje, pas nije uhljeb, kao što su to mnogi ljudi, već biće široke duše koje na malo ljubavi vrati obiljem odanosti i ljubavi. Tko nije imao psa, pisao je Schopenhauer, ne zna što to znači biti voljen. Za razliku od pasa, suprotno od Schopenhauera, tko nije imao posla s ljudima, ne zna što znači biti prevaren, izigran, iznevjeren. Ne zna što je to dubina mržnje i destrukcije.
Vjeran ko pas
Za razliku od ljudi, u odnosu prema ljudima pas ne gleda je li netko bogat ili siromašan, ima li titulu, je li akademik ili priprosti radnik, je li crnac ili bijelac, je li Hrvat ili Srbin, je li crn ili bijel, nosi li markirana odijela ili dronjke, je li mu dijete “lidlić” ili nosi majicu Lacoste. Za psa je bitno samo jedno: Ako mu daš svoje srce, on će ti dati sve, cijelog sebe, vjeran “ko pas.” Za koliko ljudi to možemo reći? Bojim se, za jako malo. No psi imaju i veliku manu: Vjeruju ljudima!
Eto, za pse sam siguran da imaju dušu, za ljude ne, iako im se to priznaje na papiru. A papir svašta trpi...
Ne preostaje drugo do dvije stvari. Prva je zamoliti ljude (Osječane) da ne odbacuju svoje pse, da ih ne dovoze ni ovamo u Bilje, da ih, ako ih već ne žele, na neki način zbrinu, da ih ne šutnu na ulicu, na studen, kišu ili žegu. Ako ne poslušaju i nastave ovamo dovoziti pse, treba Boga moliti da se psi riješe svoje najveće mane i prestanu vjerovati ljudima.
Poznato je da Kinezi jedu pse. Na temelju toga nastao je jedan vic, koji “posvećujem” ljudima koji ih odbacuju. Došao Kinez u Sarajevo i vidio hrpu pasa lutalica i počne se prepirati s Mujom: “Odakle, Mujo, kod vas toliko pasa lutalica? Kod nas u Kini to je nezamislivo, nema ni jednog.” Na to će Mujo: “A jesi li ti, jarane, ikada u Bosni vidio janje lutalicu?”
Da, dragi Osječani i ini, ako ste face, dovezite nam janjiće, u Bilju nema Kineza. Samo gomila vaše bezdušnosti u liku odbačenih pasa...