Imam dovoljno godina da bih se živo sjećao kako su udbaški cinkeri za Titov rođendan (Dan mladosti) ili Dan Republike u Jugoslaviji obilazili moju ulicu u Đakovu i pisali koja kuća nije istaknula jugoslavensku ili zastavu SR Hrvatske sa zvijezdom petokrakom. Sjećam se koliko je novca Titova Jugoslavija ulupala u zastavice koje smo kao klinci morali nositi, milijuni nas, kada bismo išli na “hodočašće” u neko komunističko “svetište” sa spomenikom nekom narodnom heroju.

Sjećam se, kada je Tito umro, uz njegov vlak o državnom su trošku milijuni, kao danas u Sjevernoj Koreji, mahali jugoslavenskim zastavama. Sjećam se silnog novca koji smo, kao u Sjevernoj Koreji, trošili na plave titovke s petokrakom, koje smo na svaki komunistički “blagdan” morali nositi u školu. Ukratko, prošli je režim na zastave i komunističke simbole trošio ogromne pare, kao i na represivni aparat (koji je također puno koštao) što bi hapsio sve, kao u Sjevernoj Koreji, koji bi odbili mahati zastavicom, ili je zaboravili istaknuti na kući.

Sjećam se i Univerzijade u Zagrebu, gdje od komunističkih zastava nisi mogao vidjeti zgrade. I evo nas u 2017., u, za razliku od Jugoslavije, demokratskoj Hrvatskoj, s glavnim gradom Zagrebom, gdje se digoše djeca i unuci tog bivšeg režima razasuti po nevladinim udrugama i strankama, poput one Rade Borić, na gradonačelnika Zagreba Milana Bandića zato što glavni grad (!) ove države ide ukrasiti lijepom hrvatskom trobojnicom sa šahovnicom. Evo prigovora: to puno košta; koliko smo vrtića mogli izgraditi, i ustaljene demagoške bljuvotine djece komunista koji nisu pitali Tita i Partiju, kada su prisilno (!) nametali zastave s petokrakom koja je masakrirala Vukovar, koliko to košta, koliko vrtića, pardon, zatvora i Golih otoka je Maršal za taj novac mogao izgraditi, koliko je Đurekovića za taj novac po svijetu mogao pobiti, koliko vila po Hrvatskoj si sagraditi, koliko još aviona napraviti da bi efikasnije bombardirali Tuđmana i Banske dvore.

Ti što napadaju Bandića zbog zastava Republike Hrvatske u našem glavnom gradu, osim što pokazuju svoje pravo lice, totalitarnih umova koji se još uvijek ne mogu pomiriti što je Hrvatska, unatoč petokraci i Titu, postala država, pokazuju raskoš palanačkog primitivizma. Naime, upravo se vratih iz Švicarske i Francuske, zastave na svakom koraku, o glavnom gradu da i ne govorim. Dovoljno je skoknuti preko Atlantika i vidjeti, ne samo u Washingtonu, da je američka zastava dio svagdašnjice i kućnog “dekora”, posebno za važne državne praznike, svakog Amerikanca. To što radi gradonačelnik glavnog grada Hrvatske je, suprotno, ispravljanje nepravde i civilizacijski čin koji nije usmjeren ni protiv koga, pa ni gradnje vrtića, pogotovo, a to je njezino pravo koje poštujem, kada se za vrtiće i djecu zbog troškova zastava zabrinjava feministica koja niti ima, niti želi imati djecu.

Kada sam prošlog tjedna bio u Zagrebu i vozio se Slavonskom avenijom, vidjeh te “sporne” zastave i taj “skupi” projekt, djeluje uistinu lijepo, a svaki stranac jasno vidi da je u glavnom gradu Republike Hrvatske, a ne u Bangladešu.

Jad i bijeda ovih kritičara Bandića zbog ukrašavanja (!) glavnog grada zastavom iste zemlje posebno su vidljivi na sljedećem primjeru. Sjetite se kada su razne udruge, od “Ženske mreže”, koja se bavi zaštitom ženskih prava i bori protiv nasilja prema ženama, do gay udruga, koje se bave pravima homoseksualaca, protestirale protiv ukidanja Titova trga u Zagrebu i mahale zastavama Sovjetskog Saveza sa srpom i čekićem, te komunističkim, jugoslavenskim zastavama s petokrakom. To bi u mnogim ozbiljnim zemljama bilo kazneno djelo ili prekršaj. No stvar je tu ridikulozna. Naime, “Ženska mreža” maše Titovim zastavama, Tita koji je svoju prvu ženu razdjevičio s 14 godina (pedofil), a poslije ju, kao i drugu, izručio NKVD–u i dao ubiti. Koje sramoćenje “Ženske mreže”, koja slavi pedofila i ubojicu žena, kao i homoseksualaca koje je Tito ubijao ili slao na Goli otok kao relikte “iskvarenog buržujskog morala”. Tko je tu lud? Bandić jamačno nije, a njegov primjer trebali bi slijediti svi gradonačelnici.

Dakako, nije u zastavi sve, Hrvatima treba posla i kruha, trebaju joj političari koji ne kradu, koji ne zlorabe istu zastavu i prekriveni njome i busanjem u hrvatska prsa potkradaju ovaj narod. Ali nevladine udruge, kako je rekao bivši ministar financija Linić, koje godišnje dobiju 4,5 milijardi kuna, uglavnom od “dobronamjernih” inozemnih izvora, imaju 4,5 milijardi razloga protiv hrvatske zastave. Razumljivo, gledati hrvatske zastave u Zagrebu njima je traumatično. No tu ne pomaže protuhrvatska ideološka zabrijanost. Dovoljan je apaurin...