Nekidan u Zagrebu pijem kavu s kolegom i komentiramo slučaj Agrokor. Onako, pomalo predbacujući, kaže mi kako ni jedan tekst, osuđujući naravno, nisam o tome napisao, zašto se ne osvrnem. Odmah sam mu odgovorio: I neću, i muka mi je gledati desetke stranica svaki dan u novinama, tone minuta na televiziji, zgražanja nad Todorićem. S druge strane, deset godina, koliko je minimalno trajalo ovo bezakonje i moralna gnusoba u režiji Gazde, o Gazdi u tim istim medijima niste mogli pročitati ništa kritički napisano, dapače, tek poneki PR intervju kad se Gazdi htjelo i o čemu je On htio. Ova šutnja o Gazdinim marifetlucima trajala je godinama, a svi smo znali što radi, od neplaćanja do uništavanja drugih (malih) poduzeća, reketaranja dobavljača i medija, posebno nakon što je kupio Tisak i postao de facto kontrolor medijskog prostora u smislu distribucije. Ni ovo nije tekst o Todoriću, ovo je zapravo moja autobiografska zabilješka, iskustvo o svima koji su šutnjom, gledanjem kroz prste ili (političkim) pogodovanjima stvorili Todorića. Ne volim lažnu skromnost, ali, nažalost, kao i u mnogim drugim stvarima, ne da sam šutio, dapače, govorio i ispadao budala, stvarao si probleme, kao i u mnogim drugim slučajevima tijekom svog novinarskog vijeka.

Evo, ovako sam "šutio". Putujući od Zagreba u autobusu, sjeo kraj mene jedan gospodin. Radio je u komercijali jedne mliječne industrije. Priča krene, ono, gdje ste bili Vi, gdje Vi... Ja imao predavanja, on bio kod – Todorića. Razlog? Kako im Todorić godinu dana nije platio robu, ovaj išao u Agrokor moliti da nešto plati. Na to mu Gazda, po njegovom kazivanju, kaže da ne dosađuje jer će mu u protivnom svu robu pobacati s polica. Bilo je to davno. I svi su znali da Gazda tako radi, ne samo ovom proizvođaču.

Poslije sam se krenuo raspitivati, našao tone takvih slučajeva, no teško je bilo igdje to objaviti. Gazda je, svaka mu čast, od politike do medija stvorio sustav omerte.

Onda mi dođe poziv Branimira Bilića da gostujem u njegovoj emisiji uživo. Odmah mi padne ideja, iako to nije tema, budući da ide uživo, iznijet ću javno saznanja o Todoriću po sasvim konkretnom pitanju jer mi je uzimao kruh iz ruku, kao i mnogim tiskanim i elektroničkim medijima, a tada sam radio u ovom listu. Naime, Todorić je na HRT–u prije Dnevnika, u najskupljem terminu, za reklame imao, ako se sjećam, i do osamdeset posto popusta, a kriza u izdavaštvu već buknula, tako da su hrvatski novinski izdavači trpjeli veliku štetu, kao i privatne televizije, jer HRT ima pretplatu, i još nam otima oglašivače sramotnim rabatima. Spomenuh i neplaćanja. Rekao sam i da je jedan od ljudi iz marketinga HRT-a – dobio kao nagradu prestižno mjesto u Todorićevu Agrokoru. Sve to ima u arhivi. Bilić me nije prekidao, dojam mi je bio da mu je čak i drago (nije ni on šutio, pa je stradao). Ne znam jesu mu na HRT-u grintali zbog toga.

Nakon toga dođem u hotel International, taman se otuširao i krenuo leći, kad zvoni mobitel, skoro ponoć. S druge strane smireni glas jedne od osoba koju sada gledam na naslovnicama vezano uz slučaj Agrokor i s pozicije bahate moći me omalovaži i kao čovjeka i kao novinara, u smislu – možeš mi po..šit'. Bila je to istina, jer moć koju su imali u medijima (reket) i politici (možda korupcija, vidjet će se) uistinu je dovela da sam mu mogao samo po..šit'.

No ujutro je stigla ipak mala satisfakcija. Jedan izdavač koji je trpio zbog Todorića nahvalio me zbog – hrabrosti. Majke ti mile, pomislim, kakva je to hrabrost u slobodnoj zemlji reći istinu, “konzumirati” Ustavom zajamčeno pravo i dužnost. Upitam ga pa što ga Vi ne napadnete. Odgovor: Neću preko telefona, to kad se vidimo... Svi se bojali Gazde.

Ne smatram, autoironično, da sam najljepši, najpošteniji..., da sam Pulitzer, tek sam se prisjetio što sam u svojoj novinarskoj karijeri nebrojeno puta prošao kao u ovom slučaju, govorio u vjetar i zato bio etiketiran, čak i kažnjavan. Moja, zašto i to ne reći, nerijetka frustracija mogla bi se sažeti u iskustvo Bernanosa koji je šibao po boleštinama Francuske svoga doba, nakon što su drugi otkrili “toplu vodu”, kao mi u slučaju Agrokor. Tu situaciju Bernanos je ovako sažeo: “Ako svi danas misle kao ja, to je zato što sam ja jučer mislio kao svi, samo sam bio jedini koji je to govorio.” Naravno, ja nisam bio jedini koji je govorio, ali sam bio dio malene manjine koju se ili marginaliziralo ili ismijavalo.

Zato o Todoriću sve “najbolje”. Ne treba kriviti njega, već sustav koji mu je to omogućio. To zabrinjava više od Todorića, jer Todorić prolazi, sustav (nakaradni) ostaje i stvara nove Todoriće. U lošu beskonačnost...