Majke Srebrenice, drage i pitome žene, žrtve najvećeg zločina u Europi nakon 2. svjetskog rata, zaslužuju svako poštovanje i solidarnost. Srebrenica i genocid nad islamskim stanovništvom teška je mrlja na savjesti ne samo Europe nego svih onih koji su ovaj stravičan zločin mogli spriječiti, a nisu. Kada je Kolinda Grabar Kitarović izabrana za hrvatsku predsjednicu, Majke Srebrenice oduševljeno su joj dale titulu "Kraljica Balkana". Nastranu što naša predsjednica ni geografski, rođenjem, ni obrazovanjem ni mentalitetom s Balkanom nema apsolutno ništa, sve skupa bilo je simpatično. No, kao u onoj izreci o Platonu, drage su mi te žene, ali draža mi je istina.

Nakon što je naša predsjednica upozorila na povećanu opasnost od islamskog radikalizma među bosanskim muslimanima, Majke Srebrenice oduzeše joj "titulu", uz neprimjerenu i uvredljivu paralelu da je takva retorika Srbima bila uvod u Srebrenicu (mi smo naoružavali Armiju BiH, primili, školovali i hranili gotovo 400 tisuća izbjeglica iz BiH, a oni nam već devedesetih vratili sa "zahvalnošću").

No, naša je predsjednica bila čak blaga izgovarajući ovu istinu, pa i površna, jer radikalizacija islama u Bosni i Hercegovini nije novijeg datuma niti je vezana uz devedesete, kada je Alija Izetbegović uz blagoslov islamskih vjerskih vođa u Sarajevu krenuo uvoziti mudžahedine, mrzitelje svega zapadnog. Naime, radikalizacija islama u BiH počela je još u Jugoslaviji, sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis "Islamska deklaracija", opasnu papazjaniju prepunu kontradikcija, što je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih. U njoj rahmetli Alija jasno kaže: "Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija." Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca. Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća), imali bi mira samo ako se pokore. Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur'ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite "zločina" Ataturkova, sveo samo na religiju. Alijin pristaša, suuznik i suborac još od sedamdesetih godina prošlog režima Džemaludin Latić jednako je jasan: "Zapadu je razdvajanje vjere od države sveto, a u svijetu islama takvo razdvajanje je svetogrdno."

Dana 29. veljače 1989. godine panislamist Alija Izetbegović odlazi u Zuerich, u Švicarsku, Adilu Zulfikarpašiću, koji nije bio teokrat i radikal kao Alija, i koji je bio zadužen da na Zapadu ispegla Alijin imidž predstavljajući ga kao komunističkog disidenta, a ne kao islamskog radikala.

Kada mu je Izetbegović rekao da već tada, vidjevši da se Jugoslavija raspada, želi osnovati stranku, ime koje je prvobitno želio dati bilo je u skladu s programom njegove Islamske deklaracije, "Muslimanska stranka", ali su stranku nazvali mimikrijski "Stranke demokratske akcije" (SDA), što je cinizam jer Izetbegović je zagovarao teokraciju i politički islam.

Današnje terorističke ćelije u BiH, od Gornje Maoče pa nadalje, koje su dale mnogo boraca ISIL–u, samo su kruna procesa koji je Alija Izetbegović započeo prije pola stoljeća. Ne treba smetnuti s uma i podatak da se na posljednjem popisu stanovništva u bivšoj državi samo tridesetak posto bosanskih muslimana deklariralo kao vjernici, zbog čega Izetbegović i govori u Deklaraciji o potrebi islamizacije samih muslimana uz geslo "Vjerovati i boriti se". U jednom, ono što je Memorandum SANU za srpski radikalizam, to je Islamska deklaracija za bošnjački, do dana današnjeg, čije bitne sastavnice provodi njegov sin Bakir, a Dodik Memorandum SANU, pa je iz te perspektive diskriminirajući položaj Hrvata u BiH "razumljiv", stiješnjeni su iza bošnjačkog integralizma i fundamentalizma te velikosrpskog separatizma.

Moje duboko poštovanje prema Majkama Srebrenice, duboko poštovanje prema svakom islamskom vjerniku. Ali, jednako tako, i moje duboko poštovanje prema istini i "Kraljici Balkana".