Oko iseljavanja ljudi iz Hrvatske, pa i Osijeka, trbuhom za kruhom pravi se često nepotrebna, ponajviše patetična panika iza koje ne stoji ništa. Ipak, vrijeme je globalizacije koje je svakog čovjeka pretvorilo u nomada, sve je u pokretu, neprestanom pokretu, ne samo ljudi nego i robe, ideja, usluga, informacija... Danas je najnormalnije tražiti mjesto pod suncem gdje ti je bolje, za tebe i tvoju djecu.

Nije problem što se Hrvati iseljavaju, niti je to prvi put u povijesti. No, kod Hrvata ima jedan specifičan problem. Nakon ulaska u Europsku uniju sve zemlje iza željezne zavjese doživjele su sličan fenomen. Primjerice, Poljaci su preplavili zemlje “stare Europe”, od Londona do Beča, i majstori i visokoobrazovani, ali su se, dobrim dijelom, nakon stjecanja izvjesne količine znanja, novca i iskustva vraćali natrag i to primjenjivali u Poljskoj. Pa i sami Irci, u čiju zemlju Osječani masovno hrle, prošli su isti proces – odlazak, povratak. Upravo je masovno napuštanje svoje zemlje i povratak tajna gospodarskog uspjeha mnogih država i naroda.

Nije, dakle, problem što se Osječani iseljavaju u, eto, Irsku, jer su se i Irci masovno iseljavali iz Irske, problem je što se Hrvati nakon što odu – ne vraćaju. I Poljaci odu i vraćaju se. Nije problem u onima koji, i iz Osijeka, odlaze, problem su oni koji ostaju, u političarima, gradonačelnicima, premijerima, ministrima, u svim državnim institucijama koje ovu zemlju čine paklom nepotizma, korupcije, gdje je važnije, kao u feudalizmu, obiteljsko podrijetlo nego znanje i umijeće, važno je jedino tko ti je ćaća i u kojoj si stranci i posao ti je zagarantiran, makar bio ordinarni kreten i niškorist. Nije to od danas, Matoš je davno napisao kako su kod nas znanje i sposobnost “hereditarna (nasljedna) bolest”. U tom sarkazmu rečeno je sve. Osijek i Hrvatska prepuni su “guzonjinih sinova” u državnim i javnim službama, što se onda reflektira i na privatni sektor, budući da je kod nas država najveći investitor. Svi istaknuti tajkuni koji su stvorili poslovna carstva, pa i nesretni Todorić, podrijetlo vuku iz starih (obiteljskih) struktura. Izvan toga, još od komunističkog sustava uhodanih shema i krugova, teško je dobiti posao, zasnovati obitelj. Ljudi od ovog našeg sustava dogovorne ekonomije i dogovorne demokracije bježe k'o vrag od tamjana. I to u Dublin. A zašto ne bi tu u Bosnu i Hercegovinu, u Žepče?

Nije šala. Vraćao sam se jučer s godišnjeg odmora iz Dubrovnika preko moje “pradomovine”. Kao i inače, stadoh se odmoriti i blagovati u Žepču. Uđem u restoran i naletim na grupu Talijana kako ugodno razgovaraju. Jedan od tih “Talijana” mi priđe i na hrvatskom kaže da me želi upoznati. Dakako, nije on bio Talijan, to je bio domaći sin Vinko Zovko koji je sjedio sa svojim prijateljima iz Italije gdje živi i radi još od osamdesetih prošlog stoljeća. I Vinko se iselio, odavno, zbog istih razloga zbog kojih se Hrvati i danas iseljavaju, zbog “guzonjinih sinova” i “hereditarne bolesti”. Danas je imućan čovjek, otac četvero djece, muž divne supruge koja je, dok smo Vinko, njegovi talijanski prijatelji i ja razgovarali, otišla negdje. Ubrzo se vratila s pet butelja vina. Poklon za mene. Mislio sam da mi nosi talijanska vina, ono, Veneto, Lombardija… Ma nisu vina ni iz Veneta ni iz Lombardije već – made in Žepče! Vinko mi na stol stavi prvu butelju od pet sorti vina. Na njoj lice običnog čovjeka iz Žepča i veliko slovo “Z”. Potom drugu. Na njoj slovo “E” i lice starice. Na trećoj slovo “M”, na četvrtoj “LJ”, i na petoj “A”. Dakle: ZEMLJA! Vinko krene svoju priču o odnosu čovjeka i zemlje, koji je njegova (uspješna) priča o proizvodnji vina u Bosni, u Žepču. Vino je dijete ljubavi čovjeka i zemlje.

Vinko je u Italiji stvorio ime, znanje i imutak. Ali, njegova ZEMLJA vratila ga je kući. Osnovao je tvrtku pod nazivom “Povratak”. U lozu, zemlju i vino uložio je već silne milijune eura, zapošljava ljude. Sve kao u bajci, bar meni i mojoj supruzi koja nas je slušala. Ali, kao i u svakoj bajci, uvijek ima neka zla maćeha. U svom pothvatu ima je i Vinko, to je njegova ZEMLJA u koju je investirao, gdje čini malo (privredno) čudo, ali (uh, taj “ali”), sve što je stvorio u Žepču učinio je unatoč “onima” koji bi takve ljude trebali nositi kao na dlanu, guzonjama i njihovim sinovima. Vinko (ipak) ulaže, isplaćuje plaće koje i u Hrvatskoj ljudi mogu sanjati. I opet je pokazao, nisu problem oni koji odlaze već oni koji ostaju i tjeraju te ne samo u odlasku, već i u povratku na ZEMLJU, da im ne kvariš njihove uhodane klijentelističko-koruptivne sheme. Kako bi (i) Osječane (i) Žepčane potjerali što dalje, u Dublin, a ne tu blizu, preko Save, kod Vinka u – Žepče.