Koncem sedamdesetih godina na Zapadu se počeo događati jedan zanimljiv proces, proces "nove ruralizacije", zbog kojeg su se ljudi počeli iz velikih gradova masovno seliti na periferiju ili u obližnja sela.
Razlog je bila – kvaliteta života. U grad se ide raditi, i onda kući, u mir, bez gradske buke i gužve, a o sigurnosnim aspektima da i ne govorimo. Isto se odnosi i na sigurnost djece. I dok je, kao i danas, u bogatim zapadnim zemljama gradove napuštao tkogod je (financijski i organizacijski) mogao, u siromašnim europskim zemljama zbivao se obrnuti proces, (glavni) gradovi su bujali, naglo rasli, kao i danas u siromašnim zemljama Europske unije. Svi hrle u Bukurešt, Sofiju, Zagreb... Dobrim dijelom napučuje ih i sirotinja trbuhom za kruhom. Slično je i u Latinskoj Americi...
Godinama sam živio (studirao) u velikim gradovima (Rim, Muenchen) i izbliza gledao proces "nove ruralizacije" (koji bi zbog terorizma opet mogao intenzivnije zaživjeti). Vratio sam se u Osijek kupivši stan. Kada sam ga prodao, kolege su mislile da s obitelji selim u Zagreb. Kada sam im rekao da sam kupio kuću u Bilju, nije im bilo jasno da idem živjeti na selo, u provinciju. Ništa nije provincijalnije od zazora prema "provinciji", jer danas, u vrijeme globalnog umrežavanja i zgušnjavanja prostora i vremena, provincija je, nažalost (!), u prostornom smislu nestala.
Provincija je pitanje duha
Kažem nažalost, jer tehnička civilizacija svojom agresivnom logikom ne da nam mira ma gdje bili. Provincija je bila i (p)ostala tek mentalna kategorija snobova, živjeli vi geografski u Zagrebu ili u Antunovcu. Provincija je pitanje duha, a ne prostora. Ne samo danas, tako je bilo uvijek, jer, evo banalan primjer - samo kada vidite činjenicu da je tijek globalne povijesti promijenio jedan čovjek iz provincije, iz zabiti Rimskoga Carstva rođen "Bogu iza nogu", u Betlehemu, a odrastao u jednako provincijskom Nazaretu. Mislim, ako me pamćenje dobro služi, da se taj provincijalac zvao Isus. Po njegovu rođendanu danas cijeli svijet broji godine. Odakle je potekao Tesla, gdje je cijeli život proveo Kant koji je stubokom promijenio povijest filozofije, odakle je Tin Ujević, A. B. Šimić, Meštrović... sve odreda "provincijalci". Ma, dosta o "polemiziranju" s besmislicom...
U ponedjeljak je bio Dan općine Bilje, mog sela. Zašto mi je ugodno živjeti u ovoj "selendri"? Prvo, zato što je, kao i cijeli ovaj kraj, u jednoj stvari ispred Europske unije. Jedan od najvećih sociologa, nedavno preminuli Zygmunt Bauman, prije dvadeset godina napisao je da u Europi ne postoji multikulturalizam, već multikomunitarizam, misleći kako ljudi ne žive jedni s drugima, već jedni pokraj drugih. Prošle godine to je konačno shvatila i najmoćnija žena EU-a i svijeta, Angela Merkel, izjavivši - multikulturalizam je mrtav. Ovdje u Bilju zajedno žive Mađari, Nijemci, Hrvati..., ima i kalvina, i katolika, i pravoslavaca, i muslimana... Ljudi se žene i udaju, normalno je čuti mađarski posvuda... Multikulturalizam, rekao je načelnik općine Bilje za Glas Slavonije, ovdje je prirodno stanje, nikakav "suživot", jer bi to značilo da jedni druge trpimo.
Drugo, kada čitam izvješća kojekakvih nevladinih udruga o rastu ekstremizma u RH, digne mi se kosa na glavi jer ti demagozi previđaju da su Biljani, kao i mnogi Baranjci, u vrijeme velikosrpske agresije bili brutalno protjerani, opljačkani, mučeni, no u 12 godina kako sam ovdje ne znam niti sam čuo prije ni za jedan čin osvete ili revanšizma.
Djeca su ovdje sigurna
Dapače, Erdutskim sporazumom zaštitili smo srpsku manjinu, među kojom mnogi nisu htjeli Hrvatsku, kao ličke međede. Hrvatski narod je pitom, Hrvati su kao pobjednici u ratu bili velikodušni, što je posebno vidljivo u procesu mirne reintegracije i Tuđmanovim govorom u Vukovaru.
Moja djeca su ovdje sigurna, novi vrtić, par minuta od kuće, prelijep je, tete izvrsne, a sve jeftinije i ništa manje kvalitetno nego u Osijeku. Škola, na par minuta od kuće, uredna, nastavnici ljubazni i stručni. Nedostataka ima, kao i svagdje, ali mogu se popraviti. O ljepoti Baranje suvišno je i govoriti...
Ako mislite da je ovo plaćeni oglas, "nažalost" nije. Ne poznajem ni jednog lokalnog političara, niti se petljam u bilo što, a s načelnikom općine nikada nisam razmijenio riječ, osim dobar dan. Stvar je banalna: Ovo je tekst nastao na "formuli" zadovoljnog čovjeka koju mi je ispričao moj dragi prijatelj, veliki hrvatski pisac Miro Gavran, provincijalac, "baja" iz Nove Gradiške koji "hara" Europom. Miro kaže da je zadovoljan čovjek onaj koji izabere posao koji će raditi, mjesto gdje će živjeti i ženu s kojom će živjeti. Iako, što se žene tiče, to smo rekli tek onak', jer smo pričali pred svojim ženama, zbog mira u kući...