Visoki kazneni sud pravomoćno je osudio hrvatske državljane Radovana Karagića (54) i Milorada Đorđića (62) zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom u Bršadinu 1995. godine. Time je potvrđena nepravomoćna presuda Županijskog suda u Osijeku kojom su obojica, u odsutnosti, osuđena na po pet godina zatvora.

Karagić i Đorđić su se preko odvjetnika žalili na presudu osječkog suda zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog čijeničnog stanja, te su tražili da ih se oslobodi optužbe.

Visoki kazneni sud smatra da je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka, pa je tako na temelju iskaza očevidaca događaja, pripadnika tzv. radnog voda Stjepana Sabe, Dragana Perišića, Smiljana Matoša, Franje Potvorskog, Adama Ožvalta i Petra (Pere) Rista, utvrdio da su optuženici kao pripadnici "teritorijalne obrane" Bršadina došli vozilom u blizinu groblja na kojem su osobe hrvatske nacionalnosti kao "radni vod" uređivale okoliš, te izišli iz vozila naoružani i počeli nečovječno postupati i nanositi ozljede civilima.

- Neosnovane su i daljnje žalbene tvrdnje optuženika da iz provedenih dokaza ne proizlaze riječi optuženog Karagića kako imaju deset dana da se isele jer će ih sve poubijati te da su naredili da se križaju i govore "Brate Pero, mi te volimo" ispred groba pripadnika srpskih paravojnih postrojbi Petra Mirkovića jer su svjedoci Adam Ožvalt, Stjepan Sabo, Pero Rist, Dragan Perišić, Smiljan Matoš i Marija Potvorski to jednako opisivali, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Nadalje, optuženi Đorđić nije s uspjehom doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je postupanje optuženika bilo motivirano nacionalnom pripadnošću žalbenim navodima da postoji mogućnost kako se radilo "o nekakvim prijašnjim nesnošljivostima i sukobima između sudionika događaja, koji su postojali i prije, jer su svi živjeli u istom selu" jer je ispravno prvostupanjski sud iz provedenih dokaza utvrdio, a potom i pravilno obrazložio da je kazneno počinjeno "samo zato što je pao Knin" (Oluja je počela 5. kolovoza 1995.), o čemu su iskazivali i svjedoci Franjo Potvorski, Adam Ožvalt i Stjepan Sabo - navodi, između ostaloga, u obrazloženju presude viši sud.

Milorad Đorđić žalio se i na to što je dobio istu kaznu kao i Karagić iako je "stajao iza cijele grupe za to vrijeme" (zlostavljanja). No drugostupanjski sud navodi kako se radilo o podjeli uloga između optuženika, pa tako činjenica da je optuženi Đorđić prijetio automatskom puškom dok je optuženi Karagić tukao žrtve ne upućuje na to da je njegov "doprinos" manji, nego je prijetnjom puškom onemogućavao ostale pripadnike tzv. radnog voda da priskoče u pomoć žrtvama. Osim toga, konkretno se radilo o osobama koje su već bile fizički oslabljene od prisilnog rada, umorne i iscrpljene te su ih optuženici poredali u dva reda tako da je optuženi Đorđić stajao s puškom, za koje vrijeme je optuženi Karagić tukao žrtvu Ivana Potvorskog, Milana Majetića i Smiljana Matoša, a zatim je udarce zadao i optuženi Đorđić, pa se ne mogu prihvatiti tvrdnje optuženog Đorđića da je "njegov doprinos manji". S.Lacić