S obzirom na sve što se događa u svijetu posljednjih godina, mnogi s pravom postavljaju pitanje živimo li u svijetu s viškom pesimizma i manjkom optimizma, s viškom neodgovornosti i manjkom odgovornosti, da se tako prozaično i frazerski izrazimo. Ako smo pandemiju koronavirusa već nekako i uspjeli savladati, dogodilo se ono što ni najcrnji pesimisti nisu mogli očekivati - ukrajinski rat, najveća tragedija koja je pogodila istok Europe nakon Drugog svjetskog rata. Da sve bude još gore, toj ratnoj pošasti ne vidi se kraj, pa uz sve duge nevolje koje se zbivaju u pojačanom obujmu od aktualne ekonomske i energetske krize, pa do prijetnji nuklearnom katastrofom, a da o klimatskim promjenama i ne govorimo (poplave, požari...), stječe se dojam da smo zaglavili u nekom distopijskom vremenu u kojem na kraju tunela svijetlo vide još samo ordinarni optimisti.

Jednostavno rečeno - svijet u kojem i kakvom živimo nesigurno je mjesto i teško da će sigurnije postati sutra ili prekostura, odnosno u doglednoj budućnosti. A koliko je situacija ozbiljna, svjedoči i konferencija GLOBSEC 2023., održana proteklog tjedna u Bratislavi, gdje je uz hrvatskog premijera Plenkovića sudjelovao i ministar Filipović. Raspravljalo se, naravno, o problemima sigurnosti, ukrajinskom ratu i mogućnostima prevladavanja budućih kriznih situacija, kao i o odgovornosti za budućnost koja je pred europskim i svjetskim čelnicima.

A ta budućnost, ponovimo još jednom, ne čini se nimalo ružičastom i bezbrižnom, naprotiv, sumorna je i neizvjesna, pa je u takvom, širem i dubljem kontekstu, razumljiv i povećani pesimizam kojeg dodatno potenciraju, što treba posebno naglasiti, i mediji kojima je crnilo i žutilo izvor čitanosti i razlog za stjecanje profita. Drugim riječima, negativizma je u društvu sve više, negativizam je kurentna medijska roba, dobre i pozitivne stvari nekako su u drugom planu... A nije da ih nema, ima ih, no loša vijest prodaje se više od dobre vijesti. Pritom je i odgovornosti sve manje, pa smo o toj i nekim drugim temama za ovotjedni Magazin razgovarali s dr. sc. Boškom Pešićem, izv. prof. s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku.



Kad smo u studenome prošle godine razgovarali o temi odgovornosti u društvu, između ostaloga, rekli ste kako je izostanak odgovornosti u današnjoj Hrvatskoj primjetan u svim segmentima društvenog života. Nije li onda logično da prevladava pesimizam. Ili ne prevladava, unatrag godinu-dvije-tri, otkako smo "pobijedili" koronu i suočili se s ratom u Ukrajini i njegovim posljedicama, inflacijom, ekonomskom krizom?

- Logistika pesimizma počiva prije svega na uvidu da naš odnos prema istini ne stoji najbolje kada se radi o prevladavajućoj predodžbi svijeta u kojemu živimo. Prijezir, koji današnje društvo njeguje, samorazumljivo se razvija prema svemu što pojedinca izmješta iz komoditeta mediokritetstva i koji, sasvim logično, nastoji osujetiti trezvenu procjenu mogućnosti raskida s deluzijama koje isti taj konformizam proizvodi. S obzirom na to da su krize s kojima se trenutačno suočavamo s time višestruko povezane, posljedično se javlja osjećaj da vrijeme nije pogodno za nadu, već za istresanje gorčine. Pokušaji da se osmisle alternativni putevi kritike i otpora ostaju tako bez konkretne snage, tim više što se u ovako postavljenom društveno-političkom poretku ideja napretka čovječanstva drži u smišljenom raskoraku sa zatečenim duhovnim stanjem, pri čemu se zapravo radi o brisanju konstitutivnosti svakog mišljenja koje bi imalo još nekakvu težinu. Drugim riječima, očito nam je prijeko potrebna primijenjena negativna dijalektika koju je filozofski zagovarao Theodor Adorno i koja svoju postojanost duguje našoj odlučnosti da kao misleće individue zadržimo vlast nad sobom.



Ako bismo gledali kroz širi i dublji društveni, filozofijski i povijesni kontekst, mnogo je toga elaborirano kroz "optiku" pojmova kao što su pesimizam i optimizam. Primjerice, kod Arthura Schopenhauera centralna točka njegovog slojevitog filozofskog sustava predstavlja upravo pesimizam. Koje su bile i koje su danas dominantne i prevladavajuće odrednice svijeta - pesimizam ili optimizam?

- Na tragu ranije rečenog, zamijećeni rast pesimizma znak je, dakle, mnogo čega što je proizišlo iz zanemarivanja temeljnih društvenih potreba, pri čemu bih izdvojio podbačaj intelektualnih dužnosti, naročito kada je riječ o odgovornom promišljanju stjecaja svega što nam se u društvenoj cjelini događa i što nas globalno pogađa. Filozofija je u svjetsko-povijesnoj zbilji uvijek vidjela više od kaveza u koji smo tu zbilju satjerali i u kojemu sami malodušno tavorimo. Schopenhauerovo određenje pesimizma ovoj malodušnosti podilazi polazeći od beskonačnosti onoga željenog koja čovjeka postavlja u svojevrsni circulus vitiosus žudnje, stvarajući pritom problematični suvišak patnje. To je volja koja hoće isključivo samu sebe i ništa povrh toga. Schopenhauer je vjerovao da fenomenalni svijet kao svijet našega svakodnevnog iskustva dramatičnih suprotnosti nije ništa drugo nego produkt uma u njegovoj konceptualnoj težnji za konačnom svrhovitosti života. Kao oblik pokušaja nijekanja volje, takva predodžba svijeta opire se nužnoj prolaznosti s vjerom u spasenje kao svojim integralnim dijelom.

Stav "bilo nam je bolje kada nam je bilo gore", Schopenhauer bi zastupao jednakom gorljivošću kao što je tvrdio da život nije ništa drugo nego privremeno odgađanje smrti. Optimizam se pritom pojavljuje tek kao nedovoljna promišljenost zamagljena površnim načelima. No stvar s tim živimo li, ili samo preživljavamo, ipak nije beznadna. To što nam u tom smislu preostaje svojevrsno je provođenje prevrednovanja svijeta i života nošeno onim što se pesimizmu volje, prema Schopenhaueru, jedino učinkovito opire - a to je umjetnost.

U današnjim okolnostima mogli bismo to izreći prigodnom krilaticom: umjetnoj inteligenciji suprotstaviti inteligenciju umjetnosti. U takvoj jednoj, rekao bih, posljednjoj metafizičkoj slici svijeta, pesimizam i optimizam ostat će zabilježeni kao vjerno dočarani ugođaji manifestacije volje kojom se s više ili manje uspjeha vrednovalo antropološko, a u svojoj pojavnosti zapravo svjetonazorno shvaćanje o čovjeku.



Kad bismo svodili neke inventurne račune, ponavlja li se povijest, hoće li pesimisti na kraju izgubiti, a optimisti profitirati. Drugim riječima, hoće li ovo naše doba, globalno umreženo i digitalizirano, povijest pamtiti kao optimistično ili pesimistično? Rosie Warren, glavna urednica portala Salvage, piše kako je pesimizam možda i jedino što nam preostaje, bar kao polazna točka...

- Mnogim piscima, poput Rosie Warren, pesimizam i njegovo "veličanje" predstavlja snažan motiv kojim jasnije iskazuju vlastite poglede na svijet. Svijet je unatoč tome i onome daleko izazovnijem od pesimističnih viđenja opstao, premda način njegova današnjeg opstajanja ne pruža neko naročito uporište za optimizam. Tome u velikoj mjeri pridonosi razbibriga putem digitalnih sadržaja koji i najbolnije društveno-političke teme s nepodnošljivom lakoćom prevode u senzacije kratkoga daha, kojima, kao pomno osmišljenim oblicima snošljivosti, savršeno okružje omogućuje kričavo društvo zabave, čiji se narcizam u najnovijoj verziji nadogradio u društvo nabave - istureno i iznureno pseudopotrebom za permanentnim materijalnim zgrtanjem. S tako upravljanim uživanjem u banalnostima ne treba čuditi da je nasilje u javnosti (i privatnosti) postalo prihvatljiva vrsta ponašanja, a ulica poprište neizvjesnih ljudskih sudbina.

Međutim, srž se pesimizma paradoksalno ne iscrpljuje u svemu tome što zabrinutost ionako više ne uspijeva pratiti, nego upravo u onim nedovoljno razabranim znakovima trajuće epohalne svjetsko-povijesne mijene kojom se negdašnji analogni nadzor putem straha ubrzano i sustavno odmjenjuje digitalnom kontrolom svega za čime žudimo. (D.J.)