U nedavnom intervjuu za jedne hrvatske novine dr. sc. Gordana Vilović, umirovljena sveučilišna profesorica, rekla je, između ostalog, kako se "bolje prodaje ono što više krvari". Bez obzira na to što je ta opaska vezana uz slučaj ubojstva u Srbiji, ako pogledamo i poslušamo što se sve i na koji način u medijskoj komunikaciji prezentira javnosti, situacija je, općenito uzevši, sve samo ne normalna.

Gdje se izgubilo ono staro, odgovorno i moralno, novinarstvo, medijska slika kakva je nekad bila, pitali smo prof. Vilović?

- Točno, rekla sam to u kontekstu prvog school shootinga koji se dogodio u našoj neposrednoj blizini. Taj tragičan događaj imao je sva obilježja vrijednosti vijesti, pa je bilo logično da se iz minute u minutu izvještavalo i prenosilo sve, ali baš sve, što je bio povezano s tim događajem. Osim trenutačnog otkrivanja identiteta djeteta počinitelja, što je bilo iznimno loše, bar u hrvatskim medijima, nisu se objavljivale slike užasa s mjesta događaja. Zastrašujuća je bila činjenica da su neki mainstream mediji prenijeli videozapise druge djece koja su glorificirala taj strašni zločin. To se ne bi trebalo prenositi, uza sve ograde i dodatne novinarske komentare koliko je to neprihvatljivo i opasno.

Sve spomenuto pokazuje da živimo u društvima gdje su se potpuno izokrenule vrijednosti, što je dobro, a što je zlo. Vjerojatno bi psiholozi i psihijatri dali bolji komentar od mene na te pojave. Klasični mediji nisu ključni za primanje informacija - ne samo za djecu nego i za odrasle kao pripadnike različitih publika - pa ne iznenađuje što urođena ljudska znatiželja dođe do podataka, fotografija, ilustracija i tko zna čega na svoj način u šumi digitalnih medija. Takav postupak se ni na koji način ne može kontrolirati. I ne treba. Ali pretražuje se jako brzo, pažnja je svedena na sekunde i minute čitanja neobičnih naslova, a potom se dijeli sve i svima. Kao čudo neviđeno. Vijesti ne zanimaju mlade ljude, a o duljim ozbiljnijim tekstovima da i ne govorimo. To su činjenice s kojima živimo. Stara generacija čitatelja, slušatelja i gledatelja polako odlazi, a na sceni su se pojavile nove, razlomljene publike, okrenute društvenim mrežama i izboru vijesti iz pojedinih medija. Svima nam nedostaje neprestano kritičko preispitivanje onoga što prenose mediji o događajima u nas i u svijetu, a to se ne može dobiti na TikToku, primjerice.

Treba uložiti minimum intelektualne snage da se spozna svijet oko nas, a to još uvijek mogu dati i posvećeni novinari koji sagledavaju širu sliku. Vjerujem još uvijek u ulogu kakvu ozbiljno novinarstvo ima u bilo kojem društvu. Čast i umjetnoj pameti i mekdonaldskom konzumiranju medijskih objava, ali za mene novinarstvo ima čvrsto mjesto u otkrivanju svih nepoželjnih i neprihvatljivih pojava u društvu. Zar napori novinara koji neumorno rade na razotkrivanju korupcije, klijentelizma i afera - od općina do države - imaju alternativu?

S obzirom na evidentnu dominaciju crnila i žutila u javnom medijskom prostoru, može li se zaključiti da takva komunikacijska praksa (uz časne izuzetke naravno) dodatno generira pesimizam u društvu? Takvo društvo spektakla, naime, postaje sve crnije i surovije, pa se i na optimizam gleda kroz takvo optiku... Vaš komentar?

- U pravu ste, ovaj svijet nije baš optimistično mjesto. Ali svaka generacija je prolazila kroz svoje patnje, crnila, epidemije, neispunjena očekivanja... Uvijek je bilo i ratova, nepotrebno izgubljenih života i izbjeglica i prognanika. Mediji su kroz prošlost to pratili, i iznenadili biste se o kakvom crnilu su pisali novinari u 19. ili 20. stoljeću. Danas imamo to isto, samo u drugom obliku. Blokirani građani nisu bili moji roditelji jer su objektivno živjeli život u kojem nije bilo mogućnosti da troše više od onoga što su zaradili. Nisu osjetili blagodati demokracije i jednakosti. Sve je bilo prilično određeno i unaprijed zadano. Danas imamo i demokraciju i slobodu, ali su unuci mojih roditelja zarobljeni u nejednakosti. Pokušavam reći da ni jedna država ne može donijeti osobnu radost i ljudski optimizam, nego to pruža samo ono što imate u svom domu i s malim brojem ljudi koji vas okružuju. Kad se to sruši, onda i život postaje pesimističan i teško podnošljiv.

Mediji moraju pisati o lošim politikama i zlim pojavama. Dobre vijesti nikada i nisu bile vodilje na naslovnicama. Vrlo rijetko, osim kad se radi o pobjedama nogometaša i nekih sportaša ili pak o spašenim životima iz srušenog aviona. Bi li mediji mogli dati poticaj društvu i donijeti optimizam? Ne bi, jer to nije uloga ozbiljnih medija. Ne treba nam ni medijska sugestija što bi za nas bilo dobro. Želimo samo čiste činjenice i što bližu istinu o trenutku u kojem živimo, a mi ćemo sami razaznati gdje živimo.

Koliko je uopće moguće biti optimist u okolnostima kad u društvu dominiraju loše vibracije, kada dobre vijesti nikad nisu dovoljno dobre i uvijek su loše, da se tako izrazim, kad su mediji krcati negativizmom i crnilom...?

- Naravno da nije lako biti optimist u ovom svijetu, jer ne znate što će se dogoditi sutra. Preko noći se može sve strovaliti, zbog prirodnih, ali još više zbog društvenih pojava. Sigurnost bilo kojeg pojedinačnog života može se dovesti u pitanje, uz pretpostavku da ste koliko-toliko zdravi. Primjer koji mi pada na pamet jest veliki dron, ili što već, koji se prošle godine srušio kod Studentskog doma “Stjepan Radić” u Zagrebu. Srećom, nitko nije stradao. Pesimizam i crnilo za mene jest što mi - građani, još uvijek ne znamo tko je uputio TO, odnekuda, da sleti na Jarun. (D.J.)