Nedavno smo konačno i u Osijeku dobili jednu pravu, veliku manifestaciju posvećenu knjigama, izdavaštvu, čitateljima i čitanju. Konkretno, dobili smo Panonski festival knjige posvećen književnosti, kulturi i povijesti panonske regije te njezinim velikanima, a održan je u osječkoj Dvorani Gradski vrt, od 24. do 28. svibnja. Na 1900 četvornih metara više od 40 domaćih nakladnika posjetiteljima je ponudilo brojne novitete i promocije knjiga, uz popuste i do 70 posto. Jedan od vodećih nakladnika u Hrvatskoj, zagrebački V.B.Z, također je bio sudionik ovoga festivala. Ovom prigodom predstavljamo neka od novijih izdanja tog izdavača, knjige koje su bestseleri, ili će to tek postati...

DJEČAK KOJI NIKAD NIJE POSTOJAO: Godina je 1918. Završio je Prvi svjetski rat, Island je stekao nezavisnost, a putničkim brodom iz Danske u ovu otočnu zemlju stigla je španjolska gripa. Velika erupcija vulkana Katla izazvala je mikroklimatsku krizu. Island je doživio najhladniju zimu u svojoj povijesti, a u opustjelom Reykjavíku tih se studenih dana čulo samo zavijanje sirena bolničkih kola i smrtni hropci oboljelih. Zemljom su zavladali neimaština, glad i bolest, a društveni život Reykjavíka sveo se na odlaske u jedina dva gradska kina. Ovo je priča o najvećoj pandemiji u povijesti iz perspektive jednog dječaka, prognanog iz vlastita tijela i društva.

Glavni junak romana šesnaestogodišnji je Máni Steinn, gay mladić koji živi u društvu u kojem je homoseksualnost neprihvatljiva. Máni obožava filmove i svakodnevno odlazi u kino, jer tamo je siguran i skriven od ostatka svijeta. U teškim poratnim vremenima koja su snašla Reykjavík, on se bori s odlukom treba li se povući u imaginarni svijet filma, ili se uključiti u društvo koje ga je tako okrutno odbacilo. Dok se ljudi zatvaraju u kuće u strahu od pošasti, Máni se napokon osjeća slobodno. Priključuje se borbi protiv pandemije i nesebično pomaže svojim sugrađanima.

Svojim čudesnim umijećem pripovijedanja Sjón nam plete priču o životu i smrti, stvarnosti i mašti, tajnama i otkrićima, izgnanima i drugačijima, odbacivanju i zajedništvu. "Mjesečev kamen" osvojio je najprestižnije islandske književne nagrade i preveden je na 19 jezika. Godine 2023. Sjón je dobio uglednu Nordijsku nagradu za književnost koju dodjeljuje Švedska akademija. "Ovo je djelo savršena književna minijatura, poput dijamanta, u kojem je svaki odlomak precizno izbrušen, svaka rečenica pomno ispolirana", zapisao je kritičar engleskog The Guardiana.

O autoru: Sjón (Sigurjón Birgir Sigurðsson) rođen je u Reyk­javiku 1962. Jedan je od osni­vača Meduze, grupe neona­drealista koja je imala veliki utjecaj na umjetnički život Reykjavika. Objavio je sedam romana i devet zbirki poezije, a istaknuo se i kao autor dra­ma, libreta i knjiga za djecu. Djela su mu prevedena na trideset i pet jezika. Za svoj peti roman "Plava lisica" 2005. osvojio je Književnu nagradu Nordijskog vijeća, najviše priznanje koje se dodje­ljuje piscima nordijskih zemalja, a knjiga je objavljena u 33 zemlje. Velik međunarodni uspjeh i pohvale kritike doživjeli su i njegovi romani Argóarflísin ("Muza koja šapće", 2005.) i Rökkurbysnir ("Iz usta kita", 2008.), a roman "Mjesečev kamen: dječak koji nikad nije postojao" (2013.) osvojio je sve najvažnije književne nagrade na Islandu i preveden je na 19 jezika. Sjón je aktivan sudionik islandske likovne i glazbene scene. Autor je tekstova mnogih pjesama islandske pjevačice Björk, a za stihove pjesme iz filma "Ples u tami" Larsa von Triera, nominiran je za Oscara. Suautor je scenarija za film "Janje" (Lamb, 2021.), za koji je 2022. dobio Filmsku nagradu Nordijskog vijeća i tako postao jedini dobitnik te važne nagrade u dvije kategorije, književ­noj i filmskoj. Jedan je od scenarista uspješnog epskog trilera "Sjevernjak" (The Northman, 2022.). Godine 2023. Sjón je od Švedske akademije dobio veliko priznanje za svoj rad i ukupan doprinos književnosti, Nor­dijsku nagradu za književnost. Ta je nagrada poznata i kao "mali Nobel".

O prevoditeljici: Tatjana Latinović rođena je u Osijeku, a od 1994. godine živi u Reykjaviku na Islandu. Studirala je engleski i njemački jezik i književnost u Hrvatskoj, a islandski jezik i književnost na Islandu. Bavi se pitanjima intelektualnog vla­sništva i članica je raznih insti­tucija, poput Islandskog ureda za transfer tehnologije. Također djeluje kao aktivistica za ljudska prava, s fokusom na imigrantska i rodna pitanja. Suosnivačica je organizacije W.O.M.E.N. in Iceland, prve nevladine organizacije koja predstavlja žene imigrantice na Islandu. Također je dugo godina predsjedavala Vijećem za imigraciju u Ministarstvu socijalne skrbi Republike Island. U svibnju 2019. izabrana je za predsjednicu Organizacije za ženska prava na Islandu, osnovane 1907. godine. Za svoj rad odlikovana je ordenom predsjednika Islanda 2019. godine. Njezin prvi prijevod s islandskog objavljen je 2005. go­dine i otad je s islandskog na hrvatski i srpski jezik preve­la petnaest naslova, među ostalim, zbirku pjesama "Polarni cirkus" Sigurbjörg Þrastardóttir, romane "Plava lisica" i "Mje­sečev kamen: dječak koji nikad nije postojao" Sjóna, "Svemirski anđeli" Einar Már Guðmundssona i "Hotel Tišina" Auður Ava Ólafsdóttir.

 

Pobjedničku kombinaciju ne treba mijenjati. Zato je Zlatko Dalić postao prvi hrvatski izbornik koji je vodio reprezentaciju na dva zastopna Svjetska prvenstva. I zato je sasvim prikladno da četiri godine nakon svog spisateljskog prvijenca "Vatreni u Rusiji", prvu knjigu o katarskoj bronci hrvatskih nogometaša napiše baš Ivica Pezelj. Baš kao i naši nogometaši, Ivica je ponovno napisao knjigu vrijednu čitanja i čuvanja: i ovo vatreno izdanje koje držite u ruci predstavlja ponajprije hladnu analizu i podsjetnik na uspjehe nacionalne momčadi, ali i jedinstveni uvid u fenomen hrvatskog nogometa od prvih utakmica reprezentacije početkom 90-ih godina do danas, pa čak i pogled u budućnost.

U Katru sve je izgledalo drukčije, malo toga moglo se uspoređivati s onime od nekad, a među te rijetke sigurne, rekli bismo, stabilne odrednice, pripadaju igra i plasman hrvatske nogometne vrste. Reklo bi se: triput je triput. Hrvatskoj momčadi uspjelo je ono što rijetko polazi za nogom nacijama s mnogo više stanovnika: za manje od četvrt vijeka na tri svjetska prvenstva uspjeli su se plasirati među najbolje. U tom smislu i ova knjiga Ivice Pezelja, poput njene prethodnice, "Vatreni u Rusiji", knjiga je za povijest.

 

Autor "Alkemičara" donosi nam nadahnjujuću priču o dječaku koji traži savjete od majstora strijelca te o znanju i životnim mudrostima koje mu strijelac prenosi.

U "Strijelcu" upoznajemo Tetsuyu, čovjeka koji je nekoć bio poznat po svom izvanrednom daru rukovanja lukom i strijelom, ali koji se u međuvremenu povukao iz javnog života, i dječaka koji od njega traži poduku.

Dječak ima mnogo pitanja, a odgovarajući na njih Tetsuya ilustrira filozofiju i umijeće puta lûka te načela smislenog života.

Priča Paula Coelha sugerira da život u kojem naše djelovanje i duša nisu povezani ne može biti ispunjen te da život proveden u strahu od odbijanja ili neuspjeha nije život vrijedan življenja.

Umjesto toga, moramo riskirati, steći hrabrost i prihvatiti neočekivano putovanje koje nam sudbina nudi...

 

Zbirka poezije "Grad: konstrukcija" Martine Vidaić logičan je nastavak, motivi naslova to već sugeriraju, njezine prethodne pjesničke knjige "Trg, tržnica, nož". Armaturu nove zbirke čine pjesme s likom Rusalke, četiri pjesme o potresima, tri o spomen-pločama i smrtima žena te sedam pjesama "Pjesnikinja dijeli objavu: …".

Naslovi u kojima se spominju grad, trg, jezero, kuća..., mogli bi orisati kartografiju i tlocrt zbirke.

Ovaj put Martinine su pjesme kraćih strofa, gotovo isprekidane, kao da ih je i same neki unutarnji potres razlomio, ponekad od samo jednog stiha, što im fino naglašava težinu i gustoću, slikovitu misaonost koja se uglavnom taloži oko motiva koje bismo po jednoj pjesmi smjeli nazvati tamnim evanđeljem. I centrirane, što pokazuje čežnju za simetrijom, uređenošću i daje opreku koja rađa formalnu napetost prema sadržaju. Jedan od čestih motiva zbirke je kuća, koja je tek u planu, ili se gradi, ili propada, drugi je voda koja se u pravilu dovodi u vezu sa smrću, bez ikakve patetike ili jauka. Ali glavni junak, s kojim je Martina Vidaić u prisnim odnosima je jezik, koji zaviruje u mrak (time ga osvjetljava), gradi i razgrađuje gradove, ljude, nas. (Kruno Lokotar)

 

PUT DO NAJVIŠIH VRHOVA SVIJETA: "Penjačevi zapisi", nova, šesta knjiga Stipe Božića zasigurno je njegov najveći spisateljski izazov dosad jer je, uz opise penjačkih avantura i bilježenje putositnica, ona i korak u nešto novo. To je knjiga kakvu kod nas još nitko nije napisao, jer je Božić u njoj, ispisujući svoj odnos prema planinama od djetinjstva do danas i prateći sve stepenice na tom putu, ispisao zapravo autobiografiju koja jest ponešto fragmentarna, ali ipak daje uvid u cjelinu njegova života. Odrastanje u Zavojanima ispod planine Sv. Mihovil, selidba u Split, prvi planinarski izleti, prvi alpinistički usponi te strast i energija kojom su oni zagospodarili njegovim životom, služenje vojnog roka, rad u splitskom građevinskom poduzeću, navigavanje na brodu, rad u Sudanu, zapošljavanje na Hrvatskoj televiziji, predano služenje u Gorskoj službi spašavanja, prvi brak, drugi brak, odnosi s djecom, svi najveći uspjesi, ali i sve tragedije koje su mu se dogodile - sve je to opisano u ovoj knjizi. Neki od tih događaja prikazani su opširno i detaljno, dok su drugi dani samo kao dojmljivi krokiji, ali u "Penjačevim zapisima" Stipe Božić ispričao je cijeli svoj život. I iznio svoju životnu filozofiju i uvjerenja koja su ga kroz taj izniman život vodila. Učinio je to spisateljski vješto, podarivši nam autentičan i uzbudljiv komad teksta o jednom autentičnom i uzbudljivom životu te potvrđujući još jednom da je nadaren mnogim talentima. Jedan od njih sigurno je i onaj spisateljski. (Drago Glamuzina)