Magazin
GRANIČNA PITANJA: CRNA GORA I HRVATSKA

Prevlaka: Mali poluotok
velike važnosti
Objavljeno 13. svibnja, 2023.
SPOR U POSTUPKU RJEŠAVANJA: PRIVREMENI REŽIM USPOSTAVLJEN JE NA TEMELJU PROTOKOLA O PREVLACI IZ 2002. GODINE...

Granice prema susjednim državama, Italiji i Mađarskoj, bile su u Jugoslaviji dopušteni javni interes, pa su mediji opširno pisali o jugoslavenskim zahtjevima, a nastojali su i mobilizirati stanovništvo kako bi demonstrirali opću podršku državnoj politici. Međurepubličke granice su, naprotiv, bile prekrivene šutnjom. Premda su te granice kolokvijalno poznate kao avnojske granice, one su godinama nakon osnutka AVNOJ-a bile proizvoljno mijenjane. K tome, većina ključnih odluka kao da je donesena usmeno - nema im pisanoga traga, ali su ostale posljedice.



Tako su 1947. godine Blažo Jovanović u ime Crne Gore, Vladimir Bakarić u ime Hrvatske i Đuro Pucar i Avdo Humo u ime Bosne i Hercegovine, uz neupitan blagoslov druga Tita, dogovorili da teritorij Sutorine Igala, Njivica i Suščepana pripadnu Crnoj Gori, o čemu navodno nigdje ne postoji pisani dokument. Naglašavam da područje Neuma nije obuhvaćeno tim dogovorom, iako je stanovništvo Neuma bilo dominantno hrvatsko, a zemljišta u vlasništvu Hrvata.

KATASTARSKE IZMJERE


Dogovor je materijaliziran unatoč poznate činjenice da je Dubrovački senat diplomatskom akcijom pridobio Turke i Austrijance da svoje interese usuglase protiv Mlečana. Tako su mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine određena dva izlaza na more Bosne; odnosno Turskog Carstva; kod Neuma i kod Sutorine. Mirom u Požarevcu 1718. još je jedanput potvrđena granica uspostavljena Karlovačkim mirom. Odlukom Berlinskog kongresa 1878. i treći put je potvrđena ova granica. Konačno, u veljači 1945. godine, tajnik predsjedništva AVNOJ-a Mile Perunčić predložio je da se kriteriji Berlinskog kongresa glede granica zadrže te Neum i Sutorina ostaju u sklopu Bosne i Hercegovine.

Podsjetimo kako je car Franjo Josip I., 23. prosinca 1817. godine, proglasio zakon o izradi stabilnog katastra zemljišta u zemljama austrijske carevine. Tada je započela katastarska izmjera u cilju sagledavanja stanja na terenu i osnivanja katastra i zemljišnih knjiga. Neki događaji su obilježili ljude i vrijeme tijekom terenskih radova geodetskih stručnjaka i s tim u svezi naredbe izdane od strane inspektorata. Tako inspektor za Dalmaciju, 4. kolovoza 1838., navodi Izvještaj mjernika zastavnika Nikolića: "Prilikom utvrđivanja graničnog pojasa (obilježavanja i geodetskog snimanja) na koti Vela Trojica, istočno od Sv. Štefana, došlo je do spora kojeg je zastavnik Nikolić u svom izvještaju, uz ostalo, opisao sljedećim riječima: "Pušćana paljba traje još i danas i ja ću ostati na koti (stajalištu) Gomila tako dugo dok sukob ne prestane. Nakon toga ću se povući na stajalište Ogadin i čekati daljne naredbe od Inspektorata za izmjeru, jer kako je za pretpostaviti, Crnogorci osporavaju i čine spornim sadržaj cijelog lista. Mjernik bez jake zaštite i asistencije od najmanje 50 vojnika, neće biti u stanju snimiti taj list, budući da Crnogorci neprekidno uznemiravaju i žele ubiti mjernika što u odnosu na konfiguraciju i zaraštenost terena ne bi bilo teško učiniti".

Evo i što piše u Izvještaju glavnog direktora katastarske izmjere za provinciju Dalmaciju i granicu s Crnom Gorom, od 20. kolovoza 1838.: "Nakon što su se Crnogorci sakupili i zauzeli uzvisinu Paštrović i držali okolne kote, komandant 8. lovačkog bataljona poduzeo je napad na položaje Crnogoraca koji su se nakon osjetljivih gubitaka morali povući. Na našoj strani palo je 13 oficira, podoficira i vojnika te 16 drugih ljudi. Bilo je i mnogo ranjenih i povređenih. Nakon što je došla u pomoć i 4. kompanija iz Kotora, izmjera graničnog područja mogla se nesmetano nastaviti".


Sve ovo događalo se prije Berlinskog kongresa, koji je je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog Carstva, pod predsjedanjem Otta von Bismarcka, održanog od 13. lipnja do 13. srpnja 1878., u Berlinu. Kongresom su Crna Gora, Srbija i Rumunjska priznate isti dan kao neovisne države, koje više nisu ni formalno bile dijelom Osmanskog Carstva. Crna Gora je dobila Nikšić, Podgoricu i Bar. Iako je čl. XXVI. Berlinskog ugovora Crnoj Gori formalno priznata puna nezavisnost, u čl. XXIX. Crnoj Gori je zabranjeno da drži vlastitu ratnu mornaricu.

(Hrvatska je prije uspostave Jugoslavije imala kao Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija granicu prema Kraljevini Crnoj Gori, koja je obuhvaćala Boku kotorsku i značajan dio današnjeg crnogorskog primorja).

U Prvi svjetski rat Crna Gora je ušla 1914. godine, odmah po objavi rata Austro-Ugarske Srbiji, kao saveznica sila Antante. Nakon proboja Solunskog fronta, Srpska vojska zauzima Crnu Goru i u Podgorici na vlast postavlja prijelaznu tako zvanu "Podgoričku skupštinu" koja s prijestolja zbacuje Nikolu I. pod optužbom za veleizdaju. Dana 26. studenoga 1918. godine "Podgorička skupština" proglašava pripojenje Crne Gore Kraljevini Srbiji. Ova odluka je prouzročila Božićnu pobunu u prosincu 1918., po Julijanskom kalendaru.

Crnogorski oružani otpor okupaciji od strane Srbije bio je jedini takav u novostvorenoj Jugoslaviji. U članu 1. Ustava Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori iz 1903., navodi se: "Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedine, svete, katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastironačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i u kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnim, avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati do vijeka".

U Ustavu za Knjaževinu Crnu Goru 1905. godine bilo je normirano u članu 40. sljedeće: "Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Iz odluke o prisajedinjenju nezavisne Srpsko-Pravoslavne Sv. Crkve u Crnoj Gori autokefalnoj Pravoslavnoj Crkvi u Kraljevini Srbiji se jasno da viđati asimilatorski odnos Srpske pravoslavne crkve te krivotvorenje historijskih činjenica".

Raspoloženje da Crna Gora stupi u novu jugoslavensku državu kao ravnopravan član i partner, imalo je većinsku podršku crnogorskog naroda, ali ono nije moglo biti prebiscitarno iskazano, kako bi Crnogorci iskazali želju da državnost Crne Gore ostane iskazana u federalističkom uređenju Jugoslavije. Slična situacija, zanimljivo, prevladavala je te 1919. godine i u hrvatskom narodu, ali ne i u srpskom narodu; Beograd je htio unitarističku Jugoslaviju. Od prvog dana Srbi su Jugoslaviju shvatili kao svoj ratni plijen i državu u kojoj će na unitaristički način vladati iz Beograda. Stoga su i Crnu Goru i Hrvatsku zvali "novooslobođeni krajevi".

POVIJESNE ZAMKE


U Kraljevini Jugoslaviji, a i u SFRJ, srpska je politika težila oduzeti Hrvatskoj njezin krajnji jug, već od 1918., a temelji su postavljeni djelovanjem velikosrpskih agenata znatno prije. Krenulo se od Boke kotorske iz Kraljevine Dalmacije. Kod podjele Kraljevine Jugoslavije na banovine, Zetskoj banovini pridjeljen je cijeli teritorij nekadašnje Dubrovačke Republike.

Opsada Dubrovnika naziv je ratnih operacija koje su se odvijale tijekom rata 1991. u Hrvatskoj od Pevlake i Konavala na istoku fronta i grada Dubrovnika, pa do Dubrovačkog primorja na zapadu fronta. Napad na ovaj dio Hrvatske izvele su "kombinovane snage JNA, JRM i Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne obrane SFRJ, potpomognute (prosrpski orijentiranim) pripadnicima teritorijalne obrane Crne Gore, istočne Hercegovine i četničkim dobrovoljnim jedinicama".

Podsjetimo, ratne operacije oko Dubrovnika i njegove okoline trajale su od prvih napada JNA na područje Prevlake i Konavala 1. listopada 1991., do deblokade Dubrovnika 26. svibnja 1992. godine. Za vrijeme okupacije ubijeno je 546 ljudi, od čega 116 civila i 430 branitelja, a više stotina njih je ranjeno. Gotovo 240 dana građani Dubrovnika živjeli su pod blokadom, od čega 138 dana bez struje i vode. Prognano je 3300 osoba i uništen je 2071 stambeni objekt. Na temelju sporazuma potpisanog u Ženevi 30. rujna 1992., nakon jednogodišnjega srbijansko-crnogorskoga zaposjednuća (u okupaciji nije sudjelovala samo JNA, nego i postrojbe teritorijalne obrane), njihove jedinice napustile su Konavle. Poluotok Prevlaku i okolicu posljednji jugoslavenski vojnik napustio je 20. listopada 1992. godine, u 20 sati i 30 minuta.

 

Promatrači Ujedinjenih naroda na Prevlaci (UNMOP) započeli su sa svojim djelovanjem 1. veljače 1996., iako su vojni promatrači OUN-a raspoređeni na područje Prevlake i njezina okružja još od 15. listopada 1992., zajedno s motriteljskim izaslanstvom tadašnje Europske zajednice. Izaslanstvo je bilo zaduženo za područje poluotoka Prevlake i okolice u Hrvatskoj te susjedna područja u Crnoj Gori (koja je tada bila dio Savezne Republike Jugoslavije). Sjedište UNMOP-a bilo je u Cavtatu.

Onda je 15. prosinca 2002. godine Vijeće sigurnosti donijelo odluku o prekidu ovlasti Ujedinjenih naroda nad područjem Prevlake i okružja te njegovoga ponovnog uključenja u sastav Hrvatske. Pet dana kasnije povukli su se vojni promatrači i ukinuto je Odaslanstvo promatrača Ujedinjenih naroda na Prevlaci. Predsjednik Dubrovačkog društva logoraša srpskih i crnogorskih koncentracijskih logora Zdenko Bulić izjavio je za lokalne medije da mu se čini kao da je netko dužan prepustiti zaboravu ono što se događalo na području bivše općine Dubrovnik. Jugoslavenska "narodna armija" i ostali dobrovoljci su nas napali povedeni željom za pljačkom i otimanjem tuđe imovine.

Međutim, neupitno je da mnogi Crnogorci nisu podržavali okupaciju hrvatskih krajeva, pa je crnogorski tjednik Monitor, koji je još od 1991. godine u više navrata naglašavao da je "napad na Hrvatsku najveća sramota Crne Gore u njezinoj novijoj povijesti".

Admiral Vladimir Barović, najprije komandant garnizona u Puli, pa komandant Vojnopomorskog sektora Boka, ubio se 29. rujna 1991., na Visu, na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti. Kao razlog samoubojstva Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti, pa tim izražava neslaganje s vrhovnom komandom JNA. U povodu Dana državnosti Crne Gore, predsjednik Filip Vujanović postumno je odlikovao Ordenom časti bivšeg admirala Jugoslavenske ratne mornarice Vladimira Barovića.

SADAŠNJE SPORENJE


Hrvatska i Crna Gora imaju kopnenu granicu dugačku 22,6 km. Današnja granica Republike Hrvatske i Republike Crne Gore baštini razgraničenje Federalne Države Hrvatske, odnosno Narodne Republike Hrvatske iz razdoblja 1945.-1956. godine. U odnosu na Hrvatsku, crnogorska se granica nalazi na samom jugoistoku zemlje i najkraća je hrvatska kopnena granica.

Prevlaka je poluotok u Hrvatskoj na ulazu u Boku kotorsku u južnoj Dalmaciji. Nalazi se u jugoistočnom dijelu Konavala, uz mjesto Vitaljinu. Od uskog spoja s kopnom do krajne točke poluotoka - rta Oštra, ima 2,5 km. Ranije se Prevlaka nazivala Ponta Oštra, ili samo Oštra, prema nazivu rta. Po nazivu rta Oštra naziva se i tjesnac Oštra, koga još zovu Bokokotorska vrata, široka 1,25 do 3 km. Površina poluotoka iznosi 93,33 hektara. Poluotok i njegovo neposredno okružje postalo je predmet spora između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske. Spor je u postupku rješavanja između Hrvatske i Crne Gore kao nasljednice privremenoga režima uspostavljenog na temelju Protokola o Prevlaci iz 2002. godine.

Zbog pogodnosti za pomorski prijevoz i strateškog položaja s kojeg se nazire ulaz i izlaz u Bokokotorski zaljev, za vrijeme austrijske vlasti 1850-ih, izgrađene su obrambene utvrde. Jedna na samom rtu Oštra, a druga na Mamuli (Lastavica, Velika Žanjica). Utvrde su sagrađene na prijedlog Lazara Mamule, časnika u austrijskoj vojsci, po kome je otočić dobio jedno od svojih imena.

(Isključivo na temelju svoje struke geodezije zaključujem da je otok Lastavica od osnutka katastra za Kraljevinu Dalmaciju, odnosno od izrade katastarskog plana, dio k.o. Radovanići /1838. godine/ i nalazi se unutar katastarske čestice 3438 k.o. Radovanići, s površinom od 36 634,73 m².)

Dana 10. prosinca 2002. godine potpisan je Protokol između Vlade Republike Hrvatske i savezne vlade Savezne Republike Jugoslavije o privremenom režimu uz južnu granicu dviju država. Budući da je Crna Gora 3. lipnja 2006. proglasila neovisnost i samostalnost, ona je danas legitimna stranka u Protokolu. Posebno je važno naglasiti da je od potpisa Protokola više od 20 godina, a da nije bilo prigovora na provedbu protokola.



(Autor: Želimir Buzuk, dipl. ing. geodezije/U sagledavanju događanja na granici Hrvatske i Crne Gore pomogli su mi kolege diplomirani inženjeri geodezije Pero Ljubić, koji je obnašao dužnost pročelnika Područnog ureda za katastar Dubrovnik te Davor Medić, koji je naslijedio Peru Ljubića na mjestu pročelnika nakon njegove prerane smrti.)

Piše: Želimir BUZUK
Poluotok Prevlaku i okolicu posljednji jugoslavenski vojnik napustio je 20. listopada 1992. godine, u 20 sati i 30 minuta...

Od prvog dana Srbi su Jugoslaviju shvatili kao svoj ratni plijen i državu u kojoj će na unitaristički način vladati iz Beograda. Stoga su i Crnu Goru i Hrvatsku zvali “novooslobođeni krajevi”...

15. prosinca 2002. godine Vijeće sigurnosti donijelo je odluku o prekidu ovlasti Ujedinjenih naroda nad područjem Prevlake i okružja te njegovoga ponovnog uključenja u sastav Hrvatske...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana