Za demokratsko sazrijevanje društva i države potrebno je mnogo više vremena, uz uvjet zapošljavanja sve više sposobnih ljudi. Inače, ispunili smo očekivanja manjeg dijela društva. Svoje interese najprije realiziraju oni koji se nalaze na ili pri vrhu društvene piramide. Nakon što se oni "namire", trebali bi doći na red ostali, ali to je privid - kaže dr. sc. Vjeran Katunarić, sveučilišni profesor sociologije u mirovini iz Zadra, te dodaje:

- Sociološka slika društva nejednakosti oštro odudara od proceduralne demokracije na kojoj inzistiraju vratari EU-a i šengenskog kruga. Cilj je proceduralne demokracije osigurati pravila igre koja su faktički predatorska, darvinistička. Naravno, nema idealne demokracije, koja bi udovoljila svim članovima društva, ali premalo je koristi od restriktivne "realne demokracije". Hrvatska i mnoge druge zemlje uhvaćene su u škare mehanizama državne vlasti i tržišta. Oba su mehanizma koruptivna, a skandali koji izlaze na vidjelo čine vrh ledene sante. U svakom slučaju, ti mehanizmi zaustavljaju proces širenja jednakosti i slobode, ali i ubijaju volju građana da nešto učine, pa usporedno rastu politička apatija odozdo i politički cinizam odozgo.

U razvijenim zemljama, odnosno zrelim demokracijama, oko dvije trećine građana integrirano je u društvo. Međutim, taj uspješni društveni konsenzus propada uglavnom zbog privatizacije javnog sektora i prelijevanja dohotka u privatni sektor. Zato i tamo većina građana sve teže dolazi do zdravstvenih usluga, pa na primjer Amerikanci idu na liječenje u Meksiko. Hrvatska se u tom pogledu još nekako drži, ali se nastavlja iseljavanje iz zemlje - iz godine u godinu sve nas je manje - zbog potražnje boljih radnih i životnih šansi u razvijenijim zemljama. Tom sam se temom inače kao istraživač bavio početkom 70-ih. U tim sam procesima vidio klice raspada ondašnjeg društva na crti Sjever-Jug, budući da se ista polarizacija na razvijene i nerazvijene širila čitavim svijetom. Tada je prevladavao popularni nacionalizam s predodžbom o procvatu Hrvatske nakon osamostaljenja. Sada smo, doduše, dio Sjevera, ali imam dojam da se sada unutrašnji Jug premjestio u poljoprivredno zapuštenu Slavoniju, a Sjever u turističku Istru i Dalmaciju. Međutim, prosperitet turizma ovisi o međunarodnom miru koji je sada ugrožen…



No, ako neke "dječje bolesti" demokracije ipak još nismo preboljeli, kakvo je zapravo hrvatsko društvo danas, koje su i kakve njegove dominantne odrednice, sustavi vrijednosti...? Jesmo li društvo stereotipa ili suvremenosti, da se poslužimo tim pojmovima? Josip Županov je pisao da RH krasi kontinuitet i promjena...

- Stereotipna je predodžba da hrvatsko društvo ima ustaljene vrijednosti, da preferira egalitarizam ili hijerarhiju, konkurenciju, skladne odnose itd. Donji slojevi društva, pogotovo u vrijeme ekonomskih kriza i siromašenja, preferiraju jednakost i preraspodjelu. Gornji su slojevi protiv toga jer smatraju da im se time smanjuju šanse, da gube sredstva, da se ne isplati ulagati i slično. Ipak, vrijednosti su u većini slučajeva ambivalentne, šanse se traže posvuda, pa gdje upali, ako ne ovdje, onda vani… Vladina politika dijeli istu ambivalenciju, na primjer rasprodati li brže ili sporije zemlju ili dati poticaje za preobražaj u kombinirano i socijalno osjetljivo i efikasno društvo-ekonomiju, čime bi se postigli daleko bolji rezultati nego ukrštanjem koruptivnih mehanizama države i ekonomije. Status quo politika u interesu je sve manjeg dijela društva koji će na koncu, kada zagusti, "dignuti sidro" i naći mjesto negdje drugdje. Nažalost, ni širi kontekst ne ide u prilog reformama u smjeru pravednijeg društva. Prije svega, izvana raste pritisak za povećanim izdvajanjem za naoružanje, što ne pita za cijenu, pa se postavlja pitanje odakle će se namaknuti dodatna sredstva za obranu. Vjerojatno najviše od prihoda od turizma ili porasta cijena nekretnina u državnom posjedu, naravno dok traje mir, što je središnji paradoks. Samo u uvjetima mira moguće je i širom otvoriti vrata za ulazak zamjenske i jeftine radne snage u ispražnjeni ekonomski prostor u Hrvatskoj. A svi koji govore da razvoj i mir nisu ni jedina, pa niti realna opcija, trebali bi dobro razmisliti. "Realne" opcije su beskrupulozne i zastrašujuće. Je li bolji nuklearni holokaust ili "nerealna" opcija za mir. Dakako, Hrvatska nije velika sila koja bi utjecala na Kremlj i Washington, a i briselska vanjska politika čini se sve kaotičnijom… Svejedno se moramo pitati koje su opcije za nas najpogodnije. Svakako ne da s novim saveznicima pobijedimo u ratu u kojem nema pobjednika i onda svi, skupa s bivšim neprijateljima, prionemo tisućgodišnjoj izgradnji post-apokaliptičnog društva na radioaktivnom teritoriju.

Donose li se najgore odluke svjesno i namjerno ili nesvjesno i nenamjerno...?

- U igri je jedno i drugo. Nedavno istraživanje o načinu donošenja odluka u Izraelu pokazuje da među menadžerima - može se pretpostaviti da je slično s političarima i kod njih i kod nas i gotovo svugdje - postoji jaka sklonost da se pogrešne i kontraproduktivne odluke ponavljaju i da to čak eskalira. Utvrđeno je da takvo ponašanje značajno ovisi o osobnim crtama lidera. Te osobe kontaktiraju s velikim brojem ljudi (ekstroverti), tašte su, ohole i sklone senzacionalizmu i avanturizmu. Zagreb je imao "sindrom Bandića" i sada nikako da se oporavi od šteta koje je on počinio. Istraživači spominju mogućnost da se takvi tipovi zbog svog štetočinstva zaustave ili kontroliraju od strane najviših upravnih tijela kompanija; u demokratskoj politici tome bi odgovarala vlada, a ako to više ne ide, onda sudovi i dalje po crti trodiobe vlasti i međusobne kontrole. Ali, bojim se da ti mehanizmi bitni za demokraciju propadaju, a dokaza je napretek. Od pokušaja bivšeg američkog predsjednika da u posljednji trenutak izvede državni udar do otvaranja tekućeg rata u Europi koji može eskalirati i proširiti se u svjetski rat. U tom je srljanju u veliko štetočinstvo Putin glavni, ali ne i jedini sudionik.

Dodatni problem sad je i ukrajinski rat, kojemu se ne vidi kraj i koji je Europu stavio pred teške izazove...?

- Eskalacija u naoružavanju i agresija na druge zemlje stara je crta imperijalizma. U tu smo vrstu igre sada uvučeni, možda i protiv volje najvećeg dijela hrvatske vlasti, iako ona to retorički osporava. Isto tako, činjenica da je najveća žrtva rata civilno stanovništvo Ukrajine, što je karakteristično za gotovo sve moderne ratove, ukazuje na istu sociološku sliku posljedica cjelokupnog "razvoja": gornja trećina društva, bliska vlasti, uništava donje dijelove društva. Doduše, ovdje se to čini vojnim napadima na druge zemlje i razaranjem uvjeta za život većine tamošnjih ljudi. U biti, vodi se politika kao kod kuće, ali na drugi i mnogo drastičniji način, toliko da se ne prepozna izvor diktature. Upravo je šokantno koliko je svojih građana ruska vlast mobilizirala i lakoćom poslala u smrt u Ukrajini, kao da se radi o gamadi. Gotovo je sigurno da ako bi slučajno narod masovno izišao na ulice ruskih gradova, izražavajući svoj bunt protiv vlasti, lider ne bi prezao da svim sredstvima uguši pobunu, pa i teškim naoružanjem u slučaju da se pobuni pridruže dijelovi policije i vojske. Tako imperijalno društvo jede samo sebe, najprije nasiljem nad drugim društvima, a potom nad vlastitim.

I model izrabljivanja industrijskih radnika uvezen je iz kolonija s domorodačkom radnom snagom pretvorenom u robove. Revolucije u Europi donijele su veća prava radnicima, ali ne trajno, ista se borba nastavlja danas. Isto je s antikolonijalnim pokretima koji su privremeno donijeli slobodu seljacima i radnicima, ali je uskoro poništena po ulasku postkolonijalnih zemalja u "razvojni" model Sjever-Jug.



S obzirom na to da živimo već tri godine u svojevrsnom kriznom stanju, ima li u takvom "katastrofičnom" kontekstu uopće mjesta za ikakav optimizam, novu nadu za bolje sutra...?

- Katastrofično razmišljanje sukladno je trenutku realne politike. Mislim da treba otvoriti i širu, utopijsku dimenziju demokracije, koja je dugo prezrena i bačena u literarni i znanstveni, SF-otpad. U tom smislu možemo posegnuti za inspiracijom Ujevićeva "Pobratimstva lica u svemiru". To je poetska vizija šireg svijeta, objavljena 1933., na početku uspona nacizma. On je, prema mom mišljenju, ingeniozno naslutio da su snage preobražaja imanentne ljudskom društvu iscrpljene, vjerojatno već u Prvom svjetskom ratu, toj "klaonici naroda" (prema Krležinim riječima, a slično je o tragediji moderne kulture pisao njemački sociolog Simmel). Osjećaj pripadanja svijetu većem, bolje organiziranom od ovog tu postojećeg, mirotvornom i kreativnom do neslućenih razmjera, sada potiče nadu koja nije religiozna, posthumna. Jer ti "drugi" istodobno su blizu i daleko od nas, "bilocirani". Dotle mi sa svojim svemirskim prometalima, rađenim uglavnom u vojne svrhe, ne možemo više ni do Mjeseca. A i to putovanje iz davnih 60-ih bilo je namijenjeno nadmetanju dviju vojnoindustrijskih sila.

U biti su ljudska inteligencija i osjećaji usmjereni na pogrešnu stranu, radi pretvaranja mogućih "pobratima" - Amerikanaca i Rusa, Kineza i Japanaca, Hindusa i Muslimana, također Hrvata i Srba - u vjekovne neprijatelje. Nijedno društvo ni civilizacija ne mogu opstati na takvim razvalinama, gdje je put do mira trajno blokiran. (D.J.)