Opreka koja je postavljena u naslovu Vaše teme - društvo stereotipa ili suvremenosti? - zapravo ne postoji. Naravno, sve ovisi o tome kako ćemo definirati stereotipe, a kako suvremenost, no stereotipi su sastavni dio ljudskih života i vrlo su prisutni u suvremenom društvu. Ako pak suvremenost opišemo preko prisutnosti novih tehnologija, posebno komunikacijskih, onda imamo okružje koje je vrlo pogodno za stereotipe, kaže izv. prof. dr. sc. Magdalena Najbar-Agičić, povjesničarka s Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever u Koprivnici.

Kad govorimo o demokratskim društvima danas, koliko njih zapravo opterećuju neki od stereotipa, uključujući i one javno prezentirane kroz širi komunikacijski kontekst...?

-

Stereotipi su definirani kao sklop pojednostavljenih i pretjerano uopćenih osobina koje se pripisuju nekoj skupini i obično su teško promjenjivi. Oni jesu zapravo nužni iako često neželjeni dio svake kulture. Omogućuju lakše razumijevanje svijeta oko nas. A ljudi obično teže pojednostavljivanju. Omogućuju također lakše razumijevanje unutar skupine koja dijeli ista uvjerenja i stereotipe. Najčešće ih povezujemo sa slikom "drugog" i općenito odnosom prema pripadnicima drugih skupina, često drugih nacija. No postoje i autostereotipi, dakle pojednostavljena viđenja vlastite skupine.

Stereotipi i predrasude dva su pojma koja su blisko povezana, a ponekad se tretiraju i kao istoznačnice. Međutim, kad govorimo o stereotipima, osvrćemo se na kognitivni, dakle spoznajni dio, dok su predrasude vezane uz emocije koje stereotipi izazivaju, a iz oboje proizlazi nerijetko diskriminatorni odnos prema pripadnicima skupine na koju se odnose.

Jesu li onda stereotipi u opreci sa suvremenošću i s "modernim težnjama društva"?

- Ako bismo modernom težnjom društva smatrali demokraciju, vladavinu prava i opće blagostanje, onda bi svakako trebalo raditi na suzbijanju podjela u društvu i neracionalnog razmišljanja, dakle onoga koje je utemeljeno na neosnovanim pretpostavkama i emocijama potaknutim predrasudama. Ideal demokratskog svijeta jest i društvo bez diskriminacije.

Mene kao povjesničarku najviše zanimaju nacionalni stereotipi koji su posljedica kolektivne povijesne svijesti, odnosno povijesnih narativa prisutnih u javnom prostoru. Takvi stereotipi postoje - naravno - ne samo u Hrvatskoj. Najčešće je riječ o stereotipima prema "bliskim" nacijama, prema onima s kojima su Hrvati imali najviše kontakata u povijesti, s kojima su bili u sukobima. Truizam bi bilo spominjanje stereotipa o Srbima. Ali ja bih ovdje kao zanimljivost navela jedan manje očiti primjer. Pokazalo se da su stereotipna viđenja Turaka imala itekako snažnu posljedicu na raspoloženje stanovnika Križevaca i okolice kada je odlučeno da će turska tvrtka dobiti poslove izgradnje pruge Križevci - Koprivnica - mađarska granica. Prošle godine mentorirala sam jedan diplomski rad o tome. Vijest o očekivanom dolasku nekoliko stotina turskih radnika u Križevce izazvala je buru na društvenim mrežama. Iz komentara bilo je jasno da se na Turke gleda kao na osvajače, nasilnike itd. To je izravna posljedica dominantnog povijesnog narativa prenošenog kroz nastavu u školama, kroz tradicionalnu književnost, ali i prisutnog u mnogim priredbama "oživljene povijesti" koje se koriste i u svrhu promocije turizma (od "Picokijade" u Đurđevcu do Sinjske alke). Naravno, uzbuđenje je s vremenom splasnulo, a nakon nekoliko mjeseci prisutnosti Turaka i njihova rada na pruzi pokazalo je da se nije dogodio ni porast kriminaliteta ni sukobi s domaćim stanovništvom, a izgradnja pruge napreduje…

Stereotipi mogu biti i pozitivni, pa ipak - kao pretjerano uopćeno, pa po tome nužno neistinito uvjerenje mogu biti štetni. Da se poslužimo jednostavnim primjerom: u Hrvatskoj, a i u dobrom dijelu svijeta, vlada uvjerenje u njemačku preciznost i marljivost, pa posljedično i u kvalitetu njemačke robe. To je, dakle, pozitivan stereotip. Trebamo li ipak, bez ikakve provjere, uvijek uzimati njemačku robu kao robu najviše kvalitete? Iako mislim da nije moguće potpuno izbjeći stereotipe, trebali bismo ih ipak moći osvijestiti i bar donekle racionalizirati.

S tim u vezi, ma koliko se pojedino društvo čini razvijenijim i naprednijim, neke od stereotipa teško se može izbjeći. Za RH često se kao stereotip navodi skeptičan odnos prema državi i romantičan prema domovini, socijalistički mentalitet, sindrom površnosti ("ne da nam se učiti, ne da nam se raditi, prožela nas je kultura divljenja instant-zvijezdama" itd.)... Kako to komentirate?

- Ovdje se radi o autostereotipu, i to relativno novijeg datuma, koji definitivno postoji te vjerojatno ima i neku podlogu u stvarnosti. No, rekla bih da je odraz određene autokritike i javlja se kod onih koji si žele objasniti negativne pojave u hrvatskom društvu. Je li ta autokritika prisutna kod svih? Vjerojatno nije. A kod nekih je možda i način da se odgovornost skine sa sebe, kao pojedinca. Slične stvari moglo bi se primijetiti i kod nekih drugih naroda. Ako tako definiramo probleme hrvatskog društva, onda trebamo raditi na tome da se to promijeni.

Mnogo različitih stereotipa možemo prepoznati i u medijima, posebno ovodobnim digitalnim i globalno umreženim. Možemo li zaključiti da u medijima danas više nego prije dominiraju stereotipi i predrasude, i koji su kao takvi najčešći...?

- Krizne pojave u društvenom i političkom razvoju u posljednjih dvadesetak godina diljem svijeta, poglavito podjele u društvu sve jasnije vidljive u brojnim državama, potaknule su istraživače i na analizu suvremenih medija i komunikacija. Nikad lakše komuniciranje i razmjena mišljenja i ideja, paradoksalno, ne donose samo dobro. Današnji načini komuniciranja, posebno društvene mreže - kako su utvrdili istraživači - doprinose stvaranju tzv. eho-komora. Pojedinci na društvenim mrežama "razmjenjuju" mišljenja samo sa svojim istomišljenicima, a na taj način stereotipi i predrasuda samo jačaju.

Ni politika ne može bez stereotipa, koji su i kakvi najčešći, u svijetu i kod nas? Koliko stereotipa možemo prepoznati u političkoj komunikaciji, političkoj retorici danas...?

- Političari rado koriste stereotipe i predrasude u političkoj propagandi i u borbi za potporu birača. Svugdje u svijetu, naravno, ne samo u Hrvatskoj. Na poticanju predrasuda svoju popularnost najčešće grade ekstremne političke skupine (zdesna i slijeva), koje, na sreću, ne osvajaju dovoljno glasova da bi samostalno vladale. No njihova prisutnost u politici svakako nije korisna za stabilnost zemlje, demokraciju, vladavinu prava, pa i - posljedično - opće blagostanje. Ipak, ne čini mi se da je to osnovni problem hrvatske politike.

Ukupno uzevši, ali gledajući i pojedinačno, koji su zapravo stereotipi najopasniji za društvo koje teži biti suvremeno, bez predrasuda, komunikacijski moderno i usmjereno prema toleranciji, transparentnosti, razvoju i napretku? Jesu li to rodni, etnički i rasni stereotipi, stereotipi u popularnoj kulturi (cajke-narodnjaci, primjerice, sada aktualni) ili nešto drugo, treće...?

- Ako tako definiramo suvremeno društvo kojemu težimo (“bez predrasuda, komunikacijski moderno i usmjereno prema toleranciji, transparentnosti, razvoju i napretku”), svakako jesu problem rodni, rasni i nacionalni stereotipi kao i oni vezani primjerice uz osobe s posebnim potrebama. Problem je u tome da za dio društva koji gaji te stereotipe, to nisu stereotipi nego čvrsta uvjerenja. Već sâmo osvješćivanje činjenice da se radi o pojednostavljenim i pretjerano uopćenim ocjenama, dakle o nečem što je pogrešno, predstavljalo bi veliki napredak. (D.J.)