Očito je da je inflacija dvoznamenkasta, a to znači da je viša od bilo kakve planirane vrijednosti. To je neugodna činjenica za one koje planiraju djelovati kao što je ECB (Europska središnja banka). Što se tiče hrvatske Vlade, ona je donoseći proračun za 2023. procijenila da će se inflacija za iduću godinu kretati između 5 i 6 % - navodi dr. sc. Zoran Aralica, znanstveni savjetnik s Ekonomskog instituta u Zagrebu, te u nastavku svog komentara za Magazin, piše:

- Druga je činjenica da su izvori inflacije strukturni poremećaji unutar svjetskoga gospodarstva, pri čemu mislim na COVID krizu, o čijim korijenima jako malo znamo, kao i rat u Ukrajini, koji je prouzročio nametanje sankcija Rusiji od strane G7 i zemalja EU-a koje su slijedile ovu politiku. Oba događaja dovela su do stvaranja novog zida u Europi, nažalost velikim dijelom iscrtanog linijom ratne fronte. To znači da je dugo razdoblje mira koje započelo završetkom Hladnog rata 1989. u ovom trenutkom zamijenjeno novim ratom čiji se kraj u ovom trenutku ne vidi. Treća je činjenica da su važan generator inflacije cijene primarne energije (hrane) i cijene sekundarne energije (energije). Ako malo učimo iz povijesti Hladnog rata i njegova djelovanja na ekonomiju, tada znamo da ove iznuđene strukturne promjene neće nestati preko noći, već će kao u doba Hladnoga rata postojati kroz pojedina razdoblja uspona i padova sve dokle ponovno ne uđemo u novo razdoblje greet moderation, kako ga naziva američki ekonomist Paul Krugman, unutar kojeg je moguće govoriti o posperitetu na globalnoj razini kao rezultatu normalnog tijeka roba, kapitala, rada i resursa koje je omogućavalo prosperitet ponajprije vodećih zemalja EU-a, a u manjoj mjeri i onih zemalja koje su postupno ulazila u taj krug, poput novih članica EU-a, zemalja srednje i istočne Europe.

- Što se tiče financija, ministar Primorac sigurno je učinio kvalitetan potez kada je objektivno planirao rast BDP-a za iduću godinu od 0,7 %, odnosno predvidio usporavanje gospodarskog rasta na 0,7 %, s 5,7 % u ovoj godini, ali i značajno usporavanje inflacije, s 10,4 % u ovoj godini na 5,7 %. Kako smo ušli u valovito razdoblja brzih uspona i padova (kao što sam prethodno objasnio), tako je postalo jako nezahvalno predviđati stope rasta/ smanjenja. Sjetite se samo prethodnih godina kada je stopa privremenog rasta BDP-a u 2020. godini bila -8,6 %, za razliku od 2021., kad je rast bio 13,1 %. Iskustvo nas uči kako ne treba sve bojiti crnim bojama, kao što je i sigurno da ni Hrvatska neće proći bez nekog oblika recesije. Ono što je vjerojatno jest pojava stagflacije, odnosno usporednog smanjenja BDP-a uz nemogućnost zaustavljanja inflacije. S obzirom na to da je Hrvatskoj ostao jedino fiskalni mehanizam kojim može vršiti distribuciju vrijednosti, normalno je da će nagle promjene priljeva i odljeva sredstava iz proračuna vjerojatno dovesti do rebalansa.

- Problem EU financijskih sredstava je u tome što ta sredstava nisu poželjna za ad hoc djelovanja, već za ciljeve/situaciju kada su odnosi u društvu kvalitetno posloženi, odnosno kad se zna tko što radi npr. u izgradnji istraživačke infrastrukture, jačanja inovacijskih kapaciteta poduzeća itd., tako da nije realno očekivati da su to neki EU deus ex machina mehanizmi koje će uvijek izvlačiti Hrvatsku iz poteškoća. Ovo stanje je značajno složenije u odnosu na COVID situaciju, jer je izolacija istovjetno djelovala na sve sektore. Kod inflacije i nove situacije izazvane s ratom u Ukrajini ne može se konstatirati kako su učinci identični za sve. Inflacija ima različiti učinak za pojedina kućanstva, kao što ima i za različita poduzeća ako ih promatramo kao individualne entitete. Tako da bi trebalo imati dobre analitičke podloge kako bi se korektivno djelovalo u svakoj pojedinoj situaciji, odnosno da bi se znalo zašto se ide u jednom, a zašto ne u drugom smjeru. Osim ako se to radi u kontekstu političkoga voluntarizma, pa se onda zanemaruje što je uzrok, a što posljedica, već je cilj očuvanje političkog rejtinga.

- Sve u svemu, izazov je trenutnih zbivanja u tome što postoji više izvora negativnih čimbenika (ratno stanje, rast cijena hrane i energenata, novi nevidljivi berlinski zidovi...), tako da je moguće da će kriza mijenjati svoju dominantnu manifestaciju, odnosno vjerojatno će se govoriti uskoro i o krizi upravljanja institucijama. Iskustvo nas uči kako je potrebno dramatična upozorenja uzimati s rezervom, ali je potrebno shvatiti koje su društvene determinante koje su dovele do ovoga stanja, kao i kakav je trenutni trend u procesima koje opisujemo, a koji se odnose na hrvatsko gospodarstvo. Nažalost, govorimo o negativnom trendu najave recesije iz više izvora, pri čemu mogući najdramatičniji događaji koji će se odraziti i na Hrvatsku dolaze iz Njemačke, s obzirom na predviđanja njezina gospodarskog usporavanja.

Piše: Zoran ARALICA