Razgovarao: Danijel MIKLIĆ

Album poznatog bosanskohercegovačkog književnika i novinara Ahmeda Burića "Sin pustinje" nešto je posve novo na regionalnoj sceni. Nastao je uz pomoć glazbenika, kompozitora i producenta Damira Imamovića, prošlogodišnjeg dobitnika nagrade The Best of Europe britanskog magazina Songlines, te brojnih drugih suradnika, i donosi 12 zapisa koji spajaju glazbu i poeziju. Iako je već na prvo slušanje jasno da je ova ploča neka vrsta neosevdaha i ne krije utjecaje ex YU rocka, čini se da su Burić i njegovi suradnici pronašli novu formu, ili bar uspješno tradirali neke od sličnih postojećih spojeva. Više o ovom zanimljivom projektu doznali smo u kraćem razgovoru s Ahmedom Burićem i Damirom Imamovićem.

Od kada traje vaše poznanstvo?



BURIĆ: Dugo se mi poznajemo, sad već oko četvrt stoljeća. Nadomak Baščaršiji bio je kafić "Nostalgija". Tu se skupljao različit svijet, uglavnom ljudi koji su radili nešto oko novinarstva, novinski pisci i fotografi ili oni koji su radili za međunarodne organizacije, nešto umjetnika, predratnih sarajevskih rokera, ljudi s filma... Šaren svijet, "bolja raja", što bi se u Sarajevu reklo. Na trećem katu te zgrade stanovali su Imamovići, i ja sam viđao dječaka koji često na leđina nosi prim. U kafiću koji je držao Kožo, junak kolumne Borisa Dežulovića, neko je vrijeme radio i njegov brat Zlatan, i iz razgovora s njim saznao sam da je to njegov brat i da od svih njih u obitelji ima najjaču glazbenu žicu. Poslije sam ga kao diplomanda filozofije sretao u Buybooku, ali nisam se iznenadio kad je obznanio odluku da će se baviti glazbom. Malo sam, ipak, bio iznenađen kad sam se 2008. doselio kat iznad njega, u Ulicu Hamdije Kreševljakovića. Od tada smo prijatelji.

Kada je i kako rođena ideja o spajanju glazbe i poezije, koja je rezultirala "Sinom pustinje"?



IMAMOVIĆ: Uvijek sam volio kako Ahmed govori svoju poeziju. Slušao sam ga u mnogo prilika i poželio svirati uz njegov specifični način govorenja. Družili smo se i on bi donio poneku novu pjesmu, pročitao je da vidi kako "radi". Ja sam tu vidio priliku i odmah bih se uhvatio nekog instrumenta. Tada sam mu obećao da ćemo jednom snimiti album. Pandemija je tome sigurno kumovala, jer smo odjednom dobili nešto više vremena u našim životima da se time bavimo.



Približite nam kako je izgledala selekcija tekstova koje ćete uglazbiti.



IMAMOVIĆ: Osim novih pjesama odlučili smo uključiti u igru i prethodne Ahmedove radove. Prošli smo bukvalno kroz sve što je napisao od poezije. Ja sam već imao favorite kao što su "Maternji jezik" i druge prijašnje pjesme. Neke od njih su "iz prve" dobile svoje glazbene teme, a za neke smo se morali dobro potruditi. Imali smo, sve u svemu, bar tridesetak ili više pjesama u igri, i onda isključivali sve što se nije sviđalo i meni i njemu.

Kako je okupljena ekipa instrumentalista koja je svirala na albumu? Gdje ste snimali?



IMAMOVIĆ: Predložio sam da snimamo u mojoj dnevnoj sobi. To je nekako bila pandemijska atmosfera i nije nam se išlo u neki profesionalni studio. A, opet, tu je i nastala većina pjesama. Naš prijatelj, basist Ivan Mihajlović, doputovao je iz Beograda u Sarajevo i napravili smo improvizirani studio kod mene u stanu. Ako pažljivo poslušate, u nekoliko pjesama u pozadini se čuju ptice koje su gnijezdo napravile baš negdje oko moga prozora. To nam je bilo predivno, pa se nismo trudili da ih izbacimo u kasnijoj obradi zvuka.

Damire, što ti je činilo izazove u skladanju glazbe na Ahmedove tekstove, a što u produkcijskom dijelu posla?



IMAMOVIĆ: Bilo mi je bitno da glazba podržava Ahmedov govor i atmosferu svake pojedine pjesme. Nisam imao nikakav drugi koncept. Čak mislim da ni jednu temu nisam komponirao nezavisno od njegova govorenja, glavni kriterij bio mi je da poetski smisao bude u prvom planu. Produkcijski, bilo je mnogo sitnih problema koje donosi snimanje u dnevnoj sobi, kao u bilo kojem prostoru koji nije pravljen za zvučno snimanje. No mislim da ima sasvim dovoljno albuma snimljenih u profesionalnim studijima, "Sin pustinje" je ipak dokument.

Za najavni ste singl odabrali "Treći svjetski". Što nam možete reći o toj pjesmi?



BURIĆ: "Treći svjetski" je pjesma za koju nam je trebalo najmanje vremena da se sklopi. To je pjesma iz moje zbirke "Hipertenzija", izišle 2018., koju je Damir volio i za koju je odmah odsvirao rif koji zvuči malo kao da ga je pisao netko tko zna radove Claptona ili Jeffa Becka. A Damir zna. I onda je krenulo, ja samo pročitao tekst, Ivan Mihajlović je basom "prešao preko", i eto jedne, nažalost, gotovo ostvarene metafore današnjeg svijeta. "Treći svjetski" ne treba objašnjavati. Sve je tu. I spot Jana Berana, koji o toj traumi i mogućoj katastrofi govori dokumentarističkim noirom, ili kako on sam kaže: u toj se pjesmi osjeti potreba da se glasno izgovore crne slutnje koje svijet ne želi vidjeti. Kao da rat traje u odsutnosti empatije, svijet živi svoju samoživost i otuđenost. Pitanje je samo metoda i oružja kojima će biti završen. Ili, da parafraziramo stari dobri Buldožer, "samo jedan posto je talent, ostalo su topovi, noć, magla i bodljikava žica".



Što u ovoj priči simbolozira pustinja, tko je zapravo taj sin pustinje?



BURIĆ: I to ne treba previše objašnjavati. Slavonija - prazna, Bosna - prazna, veći dio Hercegovine - prazan. Svijet u kojem živimo nameće oštra pravila prvinskog, brutalnog i primitivnog kapitalizma, i ljudi jednostavno odlaze. Jer teško se živi u takvim okolnostima. U tom je smislu pustinja neproduhovljen ostatak svijeta koji se ne osvrće ni za kim. Većina današnjeg svijeta upravo je to.

Koje kantautore i bendove posebno cijenite i možete li reći da je netko od njih imao utjecaj na "Sina pustinje"? Imate li neki spoken world album za preporuku našim čitateljima?



BURIĆ: Fenomen kantautorstva je u bivšoj Jugoslaviji nekako bio slovensko-hrvatska stvar, Tomaž Pengov, Arsen, mi u BiH imali smo fenomenalnu Jadranku Stojaković. Vaš Osječanin Nenad Rizvanović to navodi u tekstu na poleđini omota ploče, i spominje album "The Lion For Real" Allena Ginsberga, spoken word ploču na kojoj su svirali sve sami velemajstori - Arto Lindsay, Marc Ribot, Bill Frissell... Na drukčiji način zanimljiva je jedna druga Ginsbergova ploča, "Songs of Innocence and Experience", gdje on s prijateljima interpretira, uz glazbu, poeziju Williama Blakea. To je beskrajno duhovita, zabavna ploča, a Ginsberg je imao neki harmonij iz Indije, i na tome išao skladati teme za Blakeovu poeziju. Super stvar je napravio i Underworld s Iggyjem Popom, spoken word albume imaju, među ostalima, Brian Eno, Patti Smith, Lana Del Rey, Nick Cave, Gil Scott-Heron praktično je udario neku vrstu temelja toj disciplini. Taj "Room 29", koji su napravili Jarvis Cocker i Chilly Gonzalez, fina je stvar za slušanje.      

Što vas trenutno zaokuplja i inspirira? Imate li u vidu svojevrsni nastavak "Sina pustinje", odnosno planirate li i dalje u tome smjeru?



BURIĆ: Preživljavanje. I adaptacija majčina stana u Sarajevu. Po cijele dane šegrtujem i dodajem majstorima pločice, lajsne i takve stvari. U međuvremenu pišem neke svoje pjesme, vidjet ćemo što će od toga ostati. I, naravno, pišem za ljubljanski "Dnevnik". Postoji neki plan da se radi sljedeći album, trebalo bi tu biti nešto pjesama iz Rizvanovićeve knjige "Valceri iz Translajtanije", nešto mojih tekstova, uz pomoć nekih glazbenika iz drugog žanra. Teško će biti okupiti ovakav nivo izvođača jer Damir i Toni su, svaki u svom polju, međunarodno prepoznati kao vrhunski umjetnici, a i ostatak ansambla su carevi, svaki u svom poslu. Dakle, svaki novi put je izazov, pa ćemo vidjeti ima li u toj poeziji još malo neke glazbe. Zbog toga smo tu.