Gužva oko uhićenja članice ruske disidentske punk skupine Pussy Riot, koja se zove Aisoltan Nijazova, se stišala. Kako smo čuli od njezine hrvatske odvjetnice Line Budak, turkmenistanska državljanka je ubrzo nakon zatvaranja puštena na slobodu te je otišla iz Hrvatsku bogatija za još jedno iskustvo.

Posrijedi je nezaboravni susret s hrvatskom pravosudnom birokracijom, represivnim sustavom i punim pansionom u Remetincu, ali još više s našim shvaćanjem pravne države i ljudskih prava. Iako je Turkmenistan jedna od poznatijih diktatura, u nekim dijelovima Europske unije njezine se tjeralice, nerijetko motivirane idejom političkog progona, uzimaju krajnje ozbiljno. Bili smo svjedoci više sličnih slučajeva u kojima su disidenti kurdske ili čečenske nacionalnosti završavali u hrvatskom bajboku, bez obzira što su u Njemačkoj ili Austriji, uljuđenim članicama EU, uživali pravo političkog azila. Pokazivanje zuba prema malima i slabima nije baš odlika civilizirane države. Zahvaljujući slučaju Nijazove Hrvati su mogli saznati kako su naši zatvori, poput onog u Remetincu, nehumane adrese koje nude azijski standard. Jedno je ipak sigurno, optužba da se spomenuti hrvatski zatvor puno ne razlikuje od ozloglašenih ruskih gulaga, zasigurno ne stoji. Za zemlju koja ima i svoje orijentalno, azijatsko ime - Hirvatistan, skandal s uhićenjem članice skupine Pussy Riot sasvim je očekivan.

Zbog uhićenja Aisoltan Nijazove na granici sa Slovenijom u sjenu je pao nastup Pussy Riota u Zagrebu. Kako je izvijestio jedan zagrebački list, konstatirajući da je riječ o hrabrim glazbenicama i aktivisticama, “ponešto tužno da je njihov koncert u Zagrebu, četvrti mjesec što Putin razara Ukrajinu, bio slabo posjećen”. Mlakost i nezainteresiranost domaće publike samo potvrđuje dojam o “domobranskom” mentalitetu prosječnog Hrvata koji se ni u što “ne bi štel mešati”. Biti neutralan u odnosu na zlo, i to ne bilo kakvo nego ono kolosalnih razmjera, nije baš časna opcija. No, nerijetko tako što čujemo kada je riječ o političkim progonima i ubojstvima u Rusiji, agresiji pomahnitalog kremaljskog režima na Ukrajinu ili pak pravoj prirodi političkog stanja u Turkmenistanu. Jedan osječki intelektualac, sveučilišni profesor i književnik autoru je ovoga teksta, uz značajan pogled kao da će izgovoriti kakvu mudru gnomu, hladnokrvno rekao: “Znaš, ja sam ti neutralan u odnosu na to što se događa u Ukrajini!”, nastavljajući nešto buncati na ruskom jeziku uz poruku kako on zna i “drugu stranu priče”. Zagrebački list piše da je manje “u ovom trenutku bitno kakva je estetika i kolika je umjetnička vrijednost toga što one rade, Pussy Riot zaslužuju potporu zbog hrabrosti i ustrajnosti prokazivanja kancerogenih rana putinizma”. Glazbenice iz Rusije počele su koncert sa subverzivnim stihovima “Bunt u Rusiji, Putin se upišao u gaće”. To je nešto što je previše za svilene hrvatske uši. Kako su izvijestile zagrebačke novine, koncert, odnosno performans, Pussy Riota bio je svjedočenje “o više mandata Putinovog terora u Rusiji”. U tekstu se još dodaje: “U njemu je jasno opisana Ruska pravoslavna crkva, patrijarh, predsjednik države, oligarsi i ostali kriminalci koji čine skelet ruske vladajuće klike i diktature”. Zato je više nego pohvalna odluka organizatora njihovog koncerta održanog u Muzeju suvremene umjetnosti. Dogodilo se ono što smo očekivali, Pussy Riot i MSU nisu uspjeli ukloniti duboki sloj žabokrečine u našoj močvari, ali su učinili prijeko potrebnu disonancu u odnosu na misaonu središnju struju u glavi prosječnog domobrana, što nije uopće mala stvar.

Glazbenu dimenziju onoga što rade Pussy Riot možemo slobodno ostaviti po strani, jer poruka ove skupine uvelike nadmašuje to što su njezine članice sposobne učiniti kada uzmu instrumente u ruke. Prvi puta za ovaj sastav čuli smo još 2012. kada su pripadnice skupine upale u pravoslavnu katedralu Krista Spasitelja u Moskvi i ondje održale kraći performans izgovarajući “molitvu” u kojoj su tražile od Bogorodice da makne Vladimira Putina s vlasti. Mjesto zbivanja je iznimno bitno jer na prostoru izvorne građevine te katedrale koja je odlukom režima 1931. dignuta u zrak dinamitom sagrađen golemi bazen na otvorenome. Bio je to i izraz nemoći sovjetske države da na mjestu srušene pravoslavne katedrale izgradi obećanu Palaču sovjeta visoku 416 metara, najveću zgradu na svijetu. Boris Jeljcin je katedralu Krista Spasitelja ponovno podigao devedesetih godina. Tri članice skupine, Nadježda Tolokonjikova, Marija Aljohina i Jekatjerina Samucjević odmah su uhićene. Osuđene su zbog “huliganizma motiviranog vjerskog mržnjom” na dvije godine robije, a Tolokonjikova i Aljohina završavaju u zloglasnim gulazima u Mordoviji odnosno N. Novgorodu. Optužbe kako su članice Pussy Riota oskvrnule tobože najsvetiji dio pravoslavne katedrale, tzv. soleju, uopće ne stoje. Razgovarali smo sa stručnjakom za bizantsku liturgiku koji nam je rekao kao se najsvetiji dio crkve istočnog obreda nalazi iza ikonostasa, u prostoru gdje je oltar. Ondje noga ljutitih prosvjednica nije stupila.

Poznati filozof slovenskog podrijetla Slavoj Žižek razmijenjivao je pisma s mordovijskom zatočenicom Nadježdom Tolokonjikovom koja su 2014. objavljena u knjizi “Comradely Greetings: The Prison Letters of Nadya and Slavoj”. Iako intelektualac podrijetlom s Balkana, Slavoj Žižek nije se odlučio na hinjenu “neutralnost”, a zapravo šutnju koja znači odobravanje i potporu nasilnicima.