Osijek je nedavno imao prilike ugostiti utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije s Austrijom. Tom prilikom nam je u goste, nakon duge tri godine, došao i jedan od omiljenih hrvatskih sportskih komentatora Željko Vela, koji je komentirao ovu utakmicu izravno s Gradskog vrta u prijenosu na Novoj TV. Iskoristili smo priliku za razgovor sa simpatičnim Velom, koji iza sebe ima prebogato iskustvo, a pitali smo ga i nešto o budućnosti.

Da se za početak prisjetimo kad si posljednji put bio u Osijeku?

- Posljednji put bio sam u Osijeku prije korone, mislim da je bio lipanj 2019. Igrali smo s Walesom, pobijedili smo 2:1, sjećam se nevjerojatne vrućine, igralo se u 15 sati, a nekim čudom naši su imali crne dresove, koji su najgori mogući izbor za takvu temperaturu. Znam da nam je svima s Nove TV pasalo da je utakmica tako rano, jer se istog dana ženio naš kolega Milan Stjelja, pa smo se poslije utakmice utrpali u aute čim prije kako bismo stigli u Zagreb na svadbu i stigli smo! Meni je uvijek fora da je Hrvatska bila tri puta domaćin utakmicama s Walesom i svaki put u Osijeku, tako da prosječni Velšanin vjerojatno misli da je Osijek glavni grad Hrvatske i da nema drugih gradova (smijeh). Prije dok sam bio na HTV-u i pratio HNL, puno sam češće dolazio u Osijek. Nekako sad više nemam toliko razloga poslovno doći, prođem povremeno ovim putem. Ono što znam je da je uvijek jako vruće. Taj put 2019. bio sam nakon poduže stanke i primijetio kako se Osijek promijenio nabolje i modernizirao. Prije su bili puno vidljiviji tragovi rata.

Po čemu ćeš pamtiti proteklu sezonu HNL-a?

- Po tome što je Hajduk osvojio Kup Hrvatske nakon devet godina i što je to donijelo veliko olakšanje svima koji navijaju za Hajduk. Ja ne znam je li ista, ali je apsolutno usporediva količina slavlja za osvojen Kup i količina slavlja recimo Real Madrida za trofej Lige prvaka. Real je na taj trofej naviknuo, a Hajduku je svaki trofej dobar. To mi je uspomena broj jedan, a uspomena broj dva je to što je bila super sezona u smislu neizvjesnosti. Dugo je bilo četiri kluba u igri za naslov, pa je otpala Rijeka, pa su ostali Dinamo, Hajduk i Osijek, pa je onda malo posustajao Osijek i na kraju se to riješilo kolo prije kraja. Sezona je bila drukčija od drugih i mislim da je pridonijela popularnosti i reputaciji HNL-a i kamo sreće da i sljedeća bude po istom scenariju.

Kakve su tvoje prognoze za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Kataru?

- Naša skupina mi se čini prolaznom. Imamo Belgiju, jednu reprezentaciju koja je jako dobra, iako mrvicu stara. Iako su mnogi njihovi igrači prošli svoj zenit, i dalje su super majstori i oni bi trebali biti za dlaku veći favoriti za prolazak od nas. Mi smo u skupini neupitno drugi. Maroko je dark horse, ali ima svojih sto problema. Tamo je sad sukob Halilhodžića i nekih zvijezda, a i nakon svakog lošeg rezultata tamošnja se javnost pita ima li smisla vjerovati u njega, a ne u Ziyecha ili Mazraouija i sl. A tu je i Kanada koja je nakon 40 godina došla na prvenstvo i ima dva dobra igrača... Imamo onakvu tipičnu skupinu za koju se kaže: ako ne možemo proći ovu skupinu, onda ne možemo biti tužni ako ispadnemo. U tri utakmice koje se igraju može se dogoditi sve. Mi imamo sreću što su prošle četiri godine od srebra u Rusiji. Imamo visoke ciljeve zato što je to tako bilo 2018., međutim sve što je tako bilo 2018. je i bilo tako bajkovito jer realno nismo očekivali da ćemo igrati finale i da ćemo onako pobjeđivati - ili glatko kao Argentinu ili u dramama kao sve one utakmice na ispadanje. Tako da smo se nakon Rusije neko vrijeme tražili i onda smo se skoro našli, ali još uvijek nedovoljno za Euro koji je igran prošlo ljeto. Sad smo kroz proteklih godinu dana napravili najveće korake naprijed i ulazimo s jednom reprezentacijom koja više nije onako generacijski bliska kao ona iz Rusije, ali dobar je miks veterana i ovih koji dolaze ili su već došli. Mislim da bi to mogla biti zanimljiva kombinacija. Naš će najveći adut biti to što su se iskakanja iz kohezije - koja su nas puno koštala - dogodila na Euru i mislim da su i Dalić i igrači naučili da to ne može tako ići dalje te da ne možemo ići posvađani na prvenstvo i postići neki rezultat samo zato što za nas igraju izvanzemaljci. Naša snaga je taj naš kolektivni duh reprezentacije koji je Hrvatska uvijek imala i tu sam optimist. Dao bog da nas ozljede zaobiđu! Mislim da ćemo u Katar otići u boljem stanju nego što smo otišli na Euro.

Ove ćemo godine prvi put gledati Svjetsko prvenstvo tijekom zime, kako ti to zamišljaš? Misliš li da će si navijači moći priuštiti odlazak u Katar?

- To će biti jednostavnije, ali puno skuplje. Jednostavnije jer se ovo Svjetsko prvenstvo održava u jednom gradu, nema putovanja po cijeloj zemlji, sve je na jednom mjestu - kao da je Svjetsko prvenstvo u Zagrebu na steroidima ili u Parizu, što mislim da bi čak bilo kompliciranije. Međutim, bit će puno skuplje, smještajni kapaciteti su užasno limitirani, jer tamo nema milijun hotela, a ono što ima je luksuz. Ako ćemo računati na to isplati li se to ili ne, kad bi o tome razmišljao neki Švicarac, rekao bi da se ne isplati. A Hrvati su dovoljno Nešvicarci da tamo bude dovoljno ljudi. Ne mogu procijeniti hoće li to biti rijeke ljudi kao u Rusiji, ali vjerojatno će dio kalkulirati pa će se čuvati za kasnije faze natjecanja, iako će kasnije biti i skuplje, ali će kad otpadne ovih nekoliko zemalja, biti jednostavnije pronaći smještaj. Zima će biti samo nama, tamo će biti jako toplo. Mene kao diplomiranog sociologa baš intrigira ta činjenica da smo mi naviknuli gledati Svjetsko prvenstvo ljeti, u dvorištima, s pivom u ruci, do dugo u noć, u kratkim rukavima... A ove godine to baš neće biti moguće jer će prvenstvo završiti nekoliko dana prije Božića. I to će biti u onoj teškoj zimi, kad je u 15.30 mrak. To će biti jedno posve drukčije iskustvo. Daj bože da nema korone, jer ako bude opet toga na jesen, onda će se Svjetsko prvenstvo svesti na to da svatko gleda doma. Kad se gleda koliko prvenstvo generira zarade, to bi bio veliki udarac za gospodarstvo, pa čak i hrvatsko, jer nije isto ako će ti kafić biti pun ili ćeš ga zatvoriti.

Da se vratimo malo u prošlost, točnije na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006. Mnogi i danas pamte tvoje legendarne prijenose u tandemu sa Srećkom Bogdanom Čečijem. Je li to bilo baš tako spontano kako se činilo?

- Sve je bilo apsolutno spontano, bez pripreme. Mislim da se osjeti da to nije bilo odglumljeno. Ja nisam, a mislim da nije ni Čeči, završio glumačku akademiju. Krenula bi utakmica, onda bi netko od nas nešto izvalio, najčešće Čeči, ja se malo nadovežem i mi sad malo po tome čeprkamo. To je bilo dobro jer je pod a) bilo spontano, pod b) zato što je bilo friendly odnosno nikad nije prešlo u ono da netko nekog cipelari i pod c) zato što je uvijek bilo u utakmici ranga koji to može otrpjeti. Tako šaljivo nije moguće raditi utakmicu koju igra Hrvatska, ili u nekom polufinalu ili finalu. To je prevažno da bi komentator svojim gegovima odvlačio pozornost publike, jer bi to bilo loše. Nakon silnih utakmica se i umoriš, pa smo si dali oduška na nekoj Češkoj i Meksiku (smijeh) da nam bude lakše. Mislim da je to bilo nešto što je dobro pogođeno, a i kaže se kako se dobre stvari događaju spontano.

I ti si poznat po vrlo zanimljivom izričaju u prijenosima; bude tu pjesničkih slika, metafora i sličnog... Je li i to sve spontano ili ulaziš u svaki prijenos s namjerom da furaš taj svoj stil, po kojem te poznaje publika?

- To je kombinacija tih stvari. Spomenula si pjesničke slike... ja recimo redovito gledam Vijesti iz kulture na HTV-u i puno čitam, a pri tome ne mislim samo na sportsku literaturu, nego i šire. Da to sad ne ispadne kao neki hvalospjev kako sam ja genijalan, vjerujem da što čovjek više informacija zna, odnosno rečenica koje negdje pašu, to mu je jednostavnije negdje ih upotrijebiti. Ako ništa drugo, dobro dođu kao neka asocijacija. Ja sam x puta upotrijebio u prijenosima rečenicu iz "Zameo ih vjetar": "O tome ću misliti sutra". Rekao bih da sam imao sreću što sam radio s puno velikih TV novinara HTV-a i od svakog sam naučio ponešto i bio ponosan da to mogu napraviti, ali nisam nikad želio biti nečiji copy/paste, jer nešto što netko drugi radi i kod njega funkcionira odlično, neće proći ako ja to napravim. Čovjek mora uvijek težiti tome da razvije neki svoj stil. Ja sam našao neki svoj stil u smislu da ne mislim da mi svaka rečenica treba biti za povijest ili za Pulitzera. Ako radiš nogometne utakmice, prisiljen si po sili posla svaki dan izgovoriti užasno puno istih rečenica. Ja sam pokušao izgraditi nekakav stil lagane ironije i nekakve situacije da nekad kažeš nešto neočekivano, što nije na prvu loptu, ali što će kliknuti. Pa sad: nekad uspije, nekad ne uspije, ali dosta sam rano odlučio da ne mislim biti netko čija bi se svaka rečenica trebala pamtiti.

A kad igra Hrvatska, treba nekako kontrolirati i emocije, zar ne?

- Ja posve drukčije gledam Hrvatsku doma na kauču nego kad komentiram prijenos. Jezik kojim gledam Hrvatsku s kauča ne bi uvijek bio dobrodošao na televiziji. Raditi Hrvatsku je najzahvalniji i najnezahvalniji posao. Ako naši igraju dobro i pobjeđuju, u startu si dio te pobjede, a ako Hrvatska gubi, komentator je za sve kriv, jer dragi gledatelj je nervozan, ljutit je na Dalića, na Modrića, na suca, na komentatora, naročito ako on kaže nešto što nije 100 posto točno... Izljevi emocija su uvijek tu. Kako bi se reklo: ide s poslom!