Piše: Draško CELING

Izlazak svake vinilne ploče koja evocira na slavne dane našeg ili tuđeg djetinjstva uvijek je poseban događaj za bilo kojeg diskofila. Takav je i slučaj s ponovnim izdanjem popularnog albuma beogradske novovalne skupine VIS Idoli. Riječ je o ploči “Odbrana i poslednji dani”.

Nekadašnji originalni diskografski nakladnik Jugoton, a danas Croatia Records, potrudio se obilježiti 40. obljetnicu izlaska ovog albuma na dostojan način. Medijski napisi su nas izvijestili o izdašnoj gramaži ove vinilne ploče te raskošnom pakiranju i bogatoj knjižici koja sadrži intervjue sa članovima ovog popularnog beogradskog sastava kao i članke glazbenih kritičara također s adresom u Beogradu. Otkada nema Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka među živima, glas hrvatskih autora na takve teme više nije zanimljiv. Nerijetko se ovaj album naziva kultnim, što je sasvim u skladu s urbanim mitom koji papagajski ponavlja kako je drugi po redu album Idola proglašen najboljim albumom rocka svih vremena na brdovitom Balkanu. Zemlja seljaka već odavno ne postoji, danas svi imaju pametne mobitele u rukama, ali su se priprosti duh i “filosofija palanke” u našim krajevima žilavo održali. Ono što ponovno imamo pred sobom bizarni je album koji su pokojni Vlado Divljan i drugovi ostavili u nasljeđe zbunjenoj publici s prostora bivše države što još uvijek traga za generacijskim i drugim identitetskim simbolima. Epiteti koji obilježavaju ovaj uradak kreću se u pravilu u superlativima. Onaj tko ne bi u “Odbrani…” vidio “remek-djelo” njega bi se odmah proglasilo analfabetom popularne kulture i daltonistom slijepim na intelektualna postignuća sebeljubive zlatne mladeži koja je tražila prostor unutar totalitarnog narativa nekadašnjeg režima. Nije li Miroslav Škoro u vrijeme, kada je još bio mlađahni drug, nadzirao kulturna pitanja kao član vodstva Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka? U nekadašnju zgradu omladine u Školskoj ulici ponekada je znala navratiti i Udba, dakako, ponukana uvijek plemenitim namjerama i sasvim konkretnim poslom poput saslušavanja maturanata jedne osječke gimnazije s kime su sve slučajno razgovarali na Montmartreu.

Ovih dana oglasio se i Goran Vejvoda, glazbenik i još štošta drugo, koji je imao aktivnu ulogu prilikom nastanka albuma “Odbrana i poslednji dani”. On posve mitomanski ovaj uradak uspoređuje s najvažnijim albumima iz povijesti rocka poput “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” Beatlesa, “Blonde on Blonde” Boba Dylana ili Exile on Main St.” Rolling Stonesa. Vejvoda kao “šesti član Idola” možda sasvim nesvjesno razotkriva kvaziintelekutalizam koji obilježava “Odbranu…” kada priznaje kako nikada nije pročitao roman Borislava Pekića po kome je ovaj album dobio ime. Goran Vejvoda nije makar tko, on sebe voli predstavljati kao umjetnika opće prakse, glazbenika, likovnjaka, fotografa, pisca (sic!) i glumca. Ignoriranje autora Pekićevog formata zacijelo baš nije neka referenca. Dok instrumentalna strana ovog albuma, prepuna eksperimenata kakvi nisu bili baš uobičajeni u ovim krajevima, nekako još i drži vodu, ambivalentni tekstovi pjesama potpuni su promašaj. Upravo je neočekivano koketiranje sa srpskim nacionalnim simbolima i pravoslavljem bio navještaj svega onoga što se događalo na području bivše države devedesetih. Stih “Isus je naš maj” (sic?), spominjanje “svetosavske blage ruke” ili pak pjevanje uskrsnog tropara na staroslavenskom u pjesmi s transrodnim motivima nevjerojatne su besmislice, pa i bogohuljenje najgoreg reda. Ipak, sve je to prošlo u kaosu koji je nastupio u mjesecima nakon smrti “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”. Vejvoda se danas prisjeća kako su u vrijeme nakon Brozove smrti posvuda u Beogradu bili postavljeni tenkovi, a ljudi na ulici su govorili o tome kako nam rat ne gine.

Ipak, jedna pjesma je posebno zastrašujuća. Njezin naziv je “Rusija”. Naravno, nećemo ovdje demonizirati taj pojam. Jednog dana će možda ova zemlja pokazati i neko drugo svoje lice. Opet, nije sporna glazbena podloga. Ima u toj pjesmi i zanimljivih detalja. Zabrinjava tekst. Naime, sasvim “nedužno” i to u lirskom kontekstu, u njoj se spominje ozloglašeni staljinistički pisac Aljeksandr Fadjejev, koji je 1956. izvršio samoubojstvo u znak prosvjeda zbog Hrušćovljevih reformi. Teško je reći da se u stihovima ove pjesme skriva ironija. Tu ima nečega dijaboličnog. Ipak, najgora ostavština Idola njihov je bivši član Nebojša Krstić koji se posljednjih godina prometnuo u antipatičnog medijskog zagovornika režima Aleksandra Vučića. Nedavno je Neobojši Krstiću u čast na internetu objavljen dokumentarac iz niza “Junaci doba zlog”.