Ne napuštaj me sada
Da, možemo zaboraviti/Sve ostaviti iza sebe
Zaboravimo vrijeme/Nesporazume
To izgubljeno vrijeme/naći bilo kakav izlaz
Da zaboravimo ove sate koji ponekad ubijaju
Ne napuštaj me sad
("Ne me quitte pas", Jacques Brel)

Noćne šetnje zimskim gradom nepomično vrijede
Ostaju nedovršene, naše vječne teme
Gluho svjetlo na raskršću, Pornografsko kino
Sa strahom smo okusili, i vodu i vino
Amigo aha, amigo
("Amigo", Arsen Dedić)

Napustio nas je Zvonko Penović. Naš Zvonko. Popularni Mao! Moj amigo!

Novinar, pjesnik, publicist. Renesansni lik. Ikona osječke kulture, medija i umjetnosti. Dugih 50 godina. Pola stoljeća!

Ali prije svega sanjar. Gospodin. Melankolik. Poseban. Drukčiji. Svoj. Nepopravljivi romantik. Zadnji romantik na ovom svijetu koji se sporo kretao i čekao raj.

Vječno na strani malih, potlačenih, obespravljenih, običnih ljudi s margine. S ceste.

On je u snobovska art društva vječno prkoseći uvađao underground felinijevske likove koji su postajali ikone Osijeka grada sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog, 20. stoljeća. Preko njega upoznao sam gradske legende Đulu, Pištu, Teta Fedu, Texasa, Geru, Benčeka, Duleta, Čovjeka Tuljana i mnoge, mnoge druge znane i neznane heroje osječkih sretnih ulica. Zvonko je u svoj i naš Osijek doveo i u naše svjetove i svijest nastanio i Arsena i Brela i Ferea… I šansonu… I. Sve velike svjetske genijalce. Ukratko Europu. I urbanitet. I to u vrijeme kada je bila opasna "prsa o prsa" borba za isto.

Zvonko je bio lučonoša tog drugog i drukčijeg Osijeka od one nametnute mu slike kao grada kulena, snaša debelih obraza i tamburica.

Dovodio je u Osijek brojne svjetske goste i legende.

I putovao i pronosio slavu grada na Dravi o mogućem kulturnom, obrazovanom, urbanom i ama baš svjetskom liku iz slavonske ravnice.

To je bio moj i naš Zvonko.

I kada je pobjeđivao na tada silno popularnim natječajima DJ- eva sedamdesetih u bivšoj državi.

I kada je kao novinar osmišljavao lude ideje u najslušanijoj emisiji Radio Osijeka Desetki.

I kada je gotovo dva desetljeća vodio i uređivao kultnu emisiju SENTIMENTALNA PUTOVANJA kroz koju nas je vodio na duhovna i neobična putovanja naše svijesti putem klasika bluesa, soula, jazza i šansone.

I kada je uporno popunjavao svoju diskografsku kolekciju tisuće albuma iz cijelog svijeta.

I kada je nesebično i neumorno pomagao mladim umjetnicima da prvi put stanu na noge i daske koje život znače u stotinama projekata u gradu na Dravi.

I kada je intervjuirao i/ili surađivao s tisućama najjačih igrača osječke, hrvatske, regionalne i europske art scene.

I kada je u svijetu drukao za ranjenu Hrvatsku ranih devedesetih.

I kada je posjećivao zakladu neponovljivog učitelja i gurua Brela kod njegove kćerke u Bruxelessu.

I kada je kao službeni kulturni djelatnik pomagao brojne projekte Osijeka i Slavonije.

I kada je pisao i objavljivao pjesme.

I kada je nastupao kao pjesnik i autor svojih začudnih knjiga na pozornicama Osijeka, regije i Europe...

I kada je…

No, treba ovdje ipak reći: znao mu je Osijek zadavati i udarce. Ne, naravno, taj naš prekrasni srednjoeuropski grad kao grad, već njegove kvazielite.

Bilo je tu niskih udaraca, omalovažavanja, neprihvaćanja, ignoriranja… Dugo. Dugo. I uvijek sam se divio Zvonku i njegovoj finoći i stoičkom primanju istoga. Poput nekog dendyja iz starog francuskog filma.

A onda su posljednjih godina nakon dugog i mukotrpnog rada i kopanja uslijedila brojna priznanja. Pozivi iz Europe, nove kapitalne knjige. Promocije, intervjui...

Meni to, taj njegov kulerski šarm i gandijevsko primanje udaraca, kao bivšem punkeru nikad nije bilo do kraja jasno. Iskreno: divio sam mu se.

I mi smo, naravno, znali imati nesporazume.

Ali to je rješavao dijalogom argumentima, tolerancijom.

Zvonko je bio velik Igrač.

Stoik. Kao na nekom poslanju. Putovanju.

Napravio je više za naš Osijek no stotine beskorisnih i korumpiranih političara i snobovskih kvaziumjetnika.

I zadužio ovaj grad. Naš Osijek.

Naspram divljaštva, primitivizma, prijevara i krađa, ratova, pandemije i panike nudio je, ali i živio duhovnost, kulturu, razboritost, smirenje, pjesmu, umjetnost.

Zato, Zvonko moj, merci! Hvala ti, moj kamerad.

Živio si baš onako brelovski: Uspravno!

Nikad me nećeš napustiti. Lega moj. Ne me quitte pas.

Da parafraziram velikog Georgesa Brassensa, koji je, kada je umro neponovljivi Brel, rekao: "Ne vjerujem da je Zvonko umro. Nikada nije mrtav netko od onih koje sam volio."

Branko Kostelnik