STRIZIVOJNA - Sin i otac, Luka i Hrvoje Glavačević, iz Strizivojne, svaki sa svojim mješovitim OPG-om s kojima se međusobno nadopunjavaju u proizvodnji te svojom mladošću i iskustvom, odlučili su svojoj djedovini - više od 200 godina starom salašu Kod Slukine kolebe, kilometar udaljenom od sela, udahnuti novu vrijednost - bez narušavanja dosadašnjeg izgleda, uz tek minimalnu gradnju, pretvoriti ga u izletište.

Sin Luka prošao je prije dvije godine na natječaju u okviru Mjere 6, u kojoj je i “Ulaganje u stvaranje i razvoj nepoljoprivrednih djelatnosti”, ostvarivši pravo na 50.000 eura, od kojih je polovina već isplaćena, a preostalo slijedi po završetku projekta. Ideju o salašu kao izletištu temelje na seoskom turizmu, u čemu su pioniri u selu, a nakon njih na spomenuti natječaj potom se javio još jedan mještanin.

- Salaš, ili kako mi još kažemo stan, površine je tri, a izvan ograđenog prostora još imamo deset hektara. Ima već dvije godine kako je bio natječaj, no nije se dosad moglo realizirati, jer se morao mijenjati općinski Prostorni plan kako bismo stekli uvjete za građenje izvan građevinskog područja - kaže otac Hrvoje.

Dvije generacije Glavačevića zamislili su izletište kao mjesto seoskog turizma kojim se bavi cijela obitelj i gdje plasira vlastite proizvode, vlastitu hranu, kao i onu s obližnjih OPG-ova. Lijepa je to obiteljsko-poduzetnička priča, ako se zna da je stan Kod Slukine kolebe, što je i (radni) naziv budućeg izletišta, još negdje iz 1800. godine, iz vremena Hrvojevog pradjeda, od kojeg ga je naslijedio djed, potom njegov otac, a sada vizije sa salašem imaju dvije najmlađe generacije, kako ih po seoski zovu - Slukinih. U svom kraju poznati su kao obitelj koja iz generacije u generaciju vjerno štuje i njeguje slavonsku tradiciju.

Uredan, ograđen prostor salaša sa “starinom’” na ulazu, oko 150 godina starim jasenom, đeram, “koleba za sklonit se” od nevremena, drvena izvedba koju Glavačevići zovu čardak, prostor za konje i staro govedo podolca, sada dobiva i temelje buduće jedne intervencije u prostoru - terase s nadstrešnicom, kuhinje i sanitarnog čvora.

- Izletište smo zamislili samo za dnevne ture, bez noćenja, uz prijam 50 do 60 osoba i domaću hranu, uz boravak i šetnje u prirodi, uz životinje, uz rekreativne i zabavne sadržaje na otvorenome - kaže Hrvoje. Da je salaš Slukinih pravo mjesto za punjenje baterija, znaju i sudionici likovnih kolonija koje je ovaj stan ugostio dosad šest puta, znaju KUD-ovi, mještani i svi drugi koji su se ovdje družili.

- Tu je i deset hrvatskih hladnokrvnjaka i podolac, 24 grla. Krave su to koje mi seoski zovemo zelave, zekulje. Uz najave, primali bismo turističke, učeničke, umirovljeničke i druge grupe, obiteljska, rođendanska druženja i dr. - dodaje Hrvoje, koji je na 27-godišnjeg sina prepisao i salaš.

Bit će to mnogima vjerojatno prvi susret sa slavonsko-srijemskim podolcem čiji uzgoj i otimanje zaboravu država podupire sada s 430 eura po uvjetnom grlu. Stara je to, slavonska pasmina, koja je prije, do pojave simentalca, pokrivala cijeli ovaj prostor, sve do Karlovca. Konstitucijom su zelave grube, koščate, sivo-bijele, s velikim rogovima. Odlikuje ih otpornost na vremenske utjecaje, nezahtjevnost u prehrani, radne odlike, za što su prije i služile, kao i mlijeko, no ne u količinama kao kod simentalca.

- Moji su zelave držali sve do 1950-ih. Meso im je ukusno - kaže Hrvoje. Sa salašem, hladnokrvnjacima i drugim sadržajima na stanu, podolac će biti sastavni dio poduzetničko-turističke vizije obitelji Glavačević koja ga i na taj način želi oteti zaboravu.

Rok za realizaciju izletišta na više od 200 godina starom salašu Kod Slukine kolebe, svibanj je ove godine.